Leteća tvrđava - kraljica među avionima

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Leteća tvrđava - kraljica među avionima

Postaj by Stanley on pon 14 ruj 2015 - 8:48

''Mislim da je B-17 bio najbolji borbeni avion svih vremena'' (general Ira Eaker)

Dosadašnjim prilozima forumaških kolega skidam kapu do poda, ali ne vidim da itko spominje legendarni i po mnogima najslavniji avion u povijesti ratnog zrakoplovstva - Boeing B-17 Flying Fortress ili Leteću tvrđavu.
B-17 je u Drugom svjetskom ratu bio osnovni strategijski bombarder USAAF - United States Army Air Force i zbog omiljenosti među letačkim posadama spominje se i danas kao ''kraljica među avionima''.
Za razliku od mnogih drugih višemotornih bombardera B-17 je bio - ako ostavimo po strani ubojitu namjenu - lijep avion skladnih i elegantnih linija, lagan za pilotiranje i ugodan za letenje čak i u opasno zbijenim formacijama. Uz to je bio stabilan i vrlo čvrste konstrukcije, pa se vraćao iz borbenih misija s upravo nevjerojatnim oštećenjima koje ni jedan drugi avion ne bi preživio. ''Mislim da je B-17 bio najbolji borbeni avion svih vremena'' ustvrdio je general Ira Eaker, nekadašnji zapovjednik 8th Air Force USAAF u Europi, a načelnik generalštaba USAAF general Carl Spaatz je rekao: ''Više sam volio B-17 od bilo kojeg drugog aviona. B-29 je bio sasvim drugačiji avion za sasvim drugačiji rat''.
Leteća tvrđava je u ratu izvršavala najteže zadatke koji se mogu staviti pred ratno zrakoplovstvo - bombardiranje po danu ciljeva na jako branjenom teritoriju najtežeg protivnika u povijesti zračnog rata. Stoga su i gubici bili vrlo visoki - od ukupno 12.731 proizvedenog B-17 u borbama ih je izgubljeno preko 5.000. Ukupno su Leteće tvrđave na protivničke ciljeve izbacile 640.036 tona bombi, više nego i jedan avion u Drugom svjetskom ratu.

Boeing B-17G:



Koncept bombardera B-17 potječe iz sredine tridesetih godina prošlog stoljeća i strategijske koncepcije ''obrane obiju Amerika''. USAAF je tražilo avion koji će biti ''leteći bojni brod'' i biti će sposoban brzo priteći u pomoć američkim bazama i posadama na udaljenim mjestima poput Aljaske, Havaja i Panamskog kanala. Tražene performanse su bile dolet od 8.000 km, nosivost bombi 900 kg i brzina od 320 km/h. S obzirom na mali operativni doseg tadašnjih lovaca bombarder bi morao obavljati svoje zadatke bez lovačke zaštite, stoga je morao biti dobro naoružan.
Na natječaj USAAF Boeing je ponudio svoj prototip XB-15, avion opremljen s 4 motora Pratt & Whitney R-1830 snage po 850 ks.

XB-15:



Projekt XB-15 pokazao se neuspjelim pa je Boeing izradio novi prototip pod oznakom 299. Kako je bio naoružan s 5 teških strojnica dobio je nadimak Leteća tvrđava. Na nesreću, prototip se zbog pogreške pilota razbio i time je avion diskvalificiran iz natječaja pa je USAAF naručilo 133 primjerka konkurentskog Douglas B-18. Međutim, pod pritiskom oduševljenih pristalica Boeingovog 299 USAAF je naručilo i 14 predserijskih primjeraka ovog aviona, sada pod oznakom YB-17.
YB-17 se izvrsno pokazao i premašio sve tražene parametre. Konačnu sudbinu odredio mu je početak Drugog svjetskog rata, kada je naručena serijska proizvodnja pod oznakom i imenom B-17 Flying Fortress.
Dizajn Leteće tvrđave je u međuvremenu usavršavan, a svoj konačni oblik je dobio varijantom B-17E kod koje je radikalno promijenjen oblik vertikalnog stabilizatora i uveden repni strijelac, a broj članova posade povećan je na 10. Posadu su činili glavni pilot (ujedno i zapovjednik bombardera), pomoćni pilot ili kopilot, navigator, ciljatelj bombi, radio operater i pet strijelaca na obrambenom oružju. Prva četvorica su po ustroju posade bili časnici, dok su ostali bili dočasnici. Valja spomenuti da su vlastite strojnice imali i navigator, ciljatelj bombi i radio operater, tako da je u obrani od lovaca iz jednog bombardera pucalo ukupno 8 ljudi iz 11-13 cijevi. Strojnice su bile Colt-Browning kalibra 12,7 mm i efikasnog dometa do 1.000 jardi (900 m).
Konačna i najviše proizvedena varijanta Leteće tvrđave je bila B-17G, koja se od ranijih verzija razlikovala po takozvanom ''podbratku'' s 2 strojnice 12,7 mm radi pojačane obrane od čeonih napada lovaca.

B-17G i usporedba s ranijim verzijama:



Slika koja prikazuje raspored posade B-17. Cockpit - pilot & co-pilot = piloti, engineer - top turret gunner = mehaničar - strijelac u gornjoj kupoli; bombardier = ciljatelj bombi; navigator table behind bombardier = stol navigatora iza ciljatelja bombi; ball turret gunner = strijelac u loptastoj ili donjoj kupoli; waist gunners (one of each side) = pojasni ili bočni strijelci (po jedan na svakoj strani); tail gunner = repni strijelac:



Osnovne performanse Leteće tvrđave u varijanti B-17G su bile: maksimalna uzletna težina 29.700 kg, 4 motora Wright R-1820-97 Cyclone snage po 1.200 ks, maksimalna brzina 460 km/h, krstareća brzina 290 km/h, dolet 3.200 kg s 2.700 kg bombi, nosivost bombi u kraćim misijama 3.600 kg i u duljim 2.000 kg, obrambeno naoružanje 13 strojnica Colt-Browning kalibra 12,7 mm.
Leteća tvrđava je avion koji je kreditiran s više srušenih protivničkih lovaca u odnosu na broj letova nego bilo koji drugi avion u naoružanju USAAF. Prema službenim američkim podacima lovci su na svakih 1.000 borbenih letova srušili 11 protivničkih lovaca, isto toliko i bombarderi B-24 Liberator, dok su B-17 u istom broju letova srušili 23 lovca.
Naravno, ove podatke treba primiti s rezervom jer su ih posade preuveličavale. Često se događalo da jedan te isti srušeni lovac bude prikazan kao žrtva više posada koje su pucale u njega sa svih strana iz gusto zbijene formacije. Bez obzira na to činjenica je da je broj lovaca srušenih od letećih tvrđava bio iznimno visok i nisu bez razloga Japanci zvali B-17 ''četveromotorni lovac''.
Radi efikasnije obrane od napada lovaca Amerikanci su uveli i posebni borbeni poredak pod nazivom Combat Box (borbena kutija). Avioni su letjeli u gusto zbijenoj formaciji i raspoređeni na način da se štite uzajamno, čime se višestruko pojačavao učinak obrambene paljbe.

Na ilustraciji je jedna od tipičnih varijanti Combat Boxa 8th Airforce iz 1943. godine. Bombarderska grupa se sastoji od četiri skupine ili flighta (flajt) od po tri aviona. Naprijed je prvi ili vodeći flight, koji su Amerikanci zvali Lead Element (vodeći element). Iza njega, usporedno ali na različitim visinama, lete drugi i treći flight od koji jedan leti na većoj visini od vodećeg pa se zove High Element (visoki element), a drugi na manjoj visini pa se zove Low Element (niski element). Sasvim na kraju leti četvrti flight na najmanjoj visini i zove se Low-Low Element (u slobodnom prijevodu donji niski element):



Radi jačanja obrane od lovaca Boeing je dizajnirao specijalnu varijantu Leteće tvrđave XB-40, koja nije nosila bombe već pojačano streljačko naoružanje. Uobičajen broj strojnica bio je 14-16, a prostora je bilo za čak 30. Koncept se pokazao neuspjelim jer su takvi avioni letjeli presporo i pri povratku u baze nakon odbacivanja bombi nisu mogli slijediti bombardersku formaciju, stoga ih je izrađeno tek 25.

XB-40:



Sposobnost Leteće tvrđave da izdrži oštećenja u borbi i vrati se u bazu bila je upravo nevjerojatna. Pojedini avioni su ličili na gomile rupa koje međusobno spaja ostatak konstrukcije. Poznata su najmanje tri slučaja gdje je B-17 izdržao sudar u zraku s njemačkim lovcem. Oštećeni avioni za koje popravak nije bio isplativ služili su kao izvor rezervnih dijelova za druge bombardere.

Leteća tvrđava na aerodromu u Alžiru nakon sudara u zraku s lovcem Messerschmitt Bf-109:



B-17 s oštećenjima na trupu:



Unatoč otpornosti aviona i činjenice da su Leteće tvrđave srušile veliki broj njemačkih lovaca pokazalo se da su gubici u dalekim misijama bez lovačke pratnje neprihvatljivo visoki. Stoga se USAAF pobrinulo da od početka 1944. bombarderi dobiju lovačku zaštitu sve do ciljeva i u povratku.
Posljednja Leteća tvrđava u aktivnoj vojnoj službi letjela je u ratnom zrakoplovstvu Brazila još 1968. godine. Danas ih je u muzejima i privatnim rukama očuvano nekoliko desetaka, a najmanje 13 ih je u letnom stanju.

Stanley

Broj postova : 144
Age : 67
Lokacija : Zagreb
Registration date : 16.06.2008

[Vrh] Go down

Re: Leteća tvrđava - kraljica među avionima

Postaj by Pfaff on uto 15 ruj 2015 - 11:44

Kad je već naš časni tako lijepo opisao "Leteću tvrđavu", prigoda je vidjeti od koga je to "Leteća tvrđava" izgubila na natječaju u počecima svog razvoja.


Douglas B18 Bolo



1934. ušao je u redovnu službu Martin B-10, prvi američki bombarder potpuno metalne konstrukcije koji je bio brži od svih lovačkih aviona tada u službi. Kako je red kod pametnog planiranja, Zračni korpus američke kopnene vojske (USAAF) krenuo je u odabir nasljednika. Morao je biti otprilike dvostruko moćniji.

Kod Rainhilla, uuuups, ne, to je bilo za lokomotive!, na aerodromu Wilbur Wright u Ohiu pojavila su se tri kandidata: Boeingov Model 299, Martinov Model 146 i Douglasov DB-1.
Očito je bilo da je Boeingov avion superioran konkurentima, ali je imao nesreću da se razbio prilikom jednog polijetanja jer su mu komande ostale zakočene, a Martinov je avion bio povećana kopija B-10 što nije preporuka za natjecanje gdje se traži nešto ljepše, brže i bolje. I tako je  B-18 ostao sam na bunjištu. U prilog mu je išlo i to što je bio gotovo upola jeftiniji od  Modela 299, a Amerika je bila u razdoblju velike financijske krize pa je svaki dolar bio bitan. Avion je uz oznaku dobio i naziv "Bolo".

I tako su vojnici od Douglasa naručili za prvu ruku 133 letjelice. Prvi su isporučeni 1937. i započela su opsežna testiranja. Letjelica je bila modificirana verzija putničkog DC-2 koji je dobio dublji trup za smještaj 6-člane posade i dvije tone bombi (pa je zato avion ispao srednjekrilac) te tri mitraljeza za samoobranu u kupolama na nosu ter na leđima i trbuhu. Krajem iste godine počele su se popunjavati operativne jedinice. Tijekom isporuke vršile su se modifikacije projekta pojačanjem motora, promjenom položaja bombarderskog ciljatelja i slično. No, to je normalno. Do 1940. bile su avionima B-18 opremljene gotovo sve operativne bombarderske eskadrile amričke kopnene vojske.
Ubrzo je, hat megjutim, postalo jasno da avion ima manjkavosti. Najveća je bila loš oklop i obrambeno naoružanje pa su korisnici ubrzo priznali da je avion zastario u koncepciji te da bi ga slati u borbu protiv neprijatelja opremljenog suvremenim lovcima bila čisto samoubistvo. Srećom po pilote, najveći broj ovih aviona bio je stacioniran na Havajima pa su Japanci 7. prosinca 1941. od njih po kratkom postupku napravili krš. I tako od nade da će B-18 biti zakrpa dok se u službu ne uvedu veći 4-motorci Consolidated B-24 Liberator i Boeing B-17 Flying Fortress (ipak su došli pameti!) nije bilo ništa.



Par tehničkih podataka:
- motori 2 × zvjezdasti Wright R-1820-5, 1,000 KS
- max. brzina 348 km/h
- početna brzina penjanja 310 m/min
- dolet 1450 km
- naoružanje: 3 mitraljeza .30" (7,62 mm) + do 2.000 kg bombi

Preostali su avioni prevedeni u protupodmorničku službu ter su opremljeni radarima i detektorima magnetskih anomalija. Jedan dio ih je prepušten Britancima tj. Kanađanima gdje je dobio ime Douglas Digby. Jedan B-18B može se pohvaliti da je bio jedan od prvih američkih aviona koji je potopio njemačku podmornicu. Bila je to U-654 potopljena 22. kolovoza 1942.
Ukupno ih je sagrađeno 350 komada. Postoji pet preživjelih primjeraka u različitom stanju očuvanosti/obnovljenosti.


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.




Sunger meteo

Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8060
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.