Ruske oklopnjače i preddrednoti

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:22


(Andrejevska zastava ruske carske mornarice – ustanovio ju je car Petar Veliki)


Usprkos svojim usponima i padovima, financijskim nedaćama i relativnoj industrijskoj nerazvijenosti, ruska je carska ratna flota u razdoblju poslije krimskog rata pa nadalje bila prilično impozantni ratni stroj. Ne samo da su Rusi bili u trendu s novim tehničkim rješenjima nego su neka i sami napravili. Tako je prvi pravi oklopni krstaš bio ruski brod General-Admiral.
Druga karakteristika ruske flote bila je njena podiljeljenost na potencijalna ratišta. Oduvijek je najvažnije bilo baltičko jer su preko Baltika vodili pomorski (invazioni?) putevi do ruske prijstolnice i tu se računalo s velikim i opasnim protivnicima – Njemačkom i Velikom Britanijom, a ponekad i s Danskom. Na Crnomorskom području bila je kao protivnik Turska koja baš i nije imala neku mornaricu, ali su njene tvrđave čuvale tjesnace kroz koje se moglo u Mediteran (a i šire) pa su brodovi više bili orjentirani na bombardiranje ciljeva na kopnu.

Dalekoistočno područje bilo je (sve do 1905. godine) najmanje zanimljivo jer se smatralo da tamo nema jako opasnih protivnika. Kod takvih stavova, privođenje pameti obično ima bolne prizvuke.
Glede brodograđevnih kapaciteta, imali su Rusi ponešto svoje tehnologije i infrastrukture, bila su to brodogradilišta u Sankt Petersburgu (Admiralitetsko brodogradilište, Baltičko brodogradilište  i Brodogradilište Severnaya), Admiralitetsko brodogradilište u Nikolajevu na Crnom moru te Brodogradilište RoPiT (Rusko parobrodarsko i trgovačko poduzeće) u Sevastopolju. U Port Arthuru, najvažnijoj dalekoistočnoj flotnoj bazi, bile su samo radionice za popravak i održavanje. Dio novogradnji su Rusi namirili putem outsourceinga.

Otišao bih predaleko (a kod nekih jedinica moža i preduboko) da se bavim svim ruskim ratnim brodovima pa ću se skromno zadržati na onim najtežim – oklopnjačama raznih tipova koje se obično podvode pod tzv. bojne brodove preddrednote.
Pokušao sam prikazati brodove u nekom kronološkom redosljedu. Međutim kako su se ruski brodovi uglavnom gradili beskrajno dugo, a usto su gradnje na Baltiku i u Crnom moru bile odvojene, to ponekad jednostavno nije moguće pa imamo to što imamo. Nadam se da neće jako smetati!

Opaska: Kod pisanja imena brodova, bio sam malo nedosljedan. Wikipedija uglavnom koristi englesku transkripciju što mi je malo bedasto jer smo mi ipak svi Slaveni (nas i Rusa 200 milijona, ne?). S druge strane transkribirati "po Vuku" ruski naziv u hrvatski nekiput ispadne isto tako nespretno, a ni prevoditi nije uvijek dobro... Da ne velim da lokalni jezikoslovni eksperti ne zalaze u ove vode!
I tako sam, meknimo, Ekaterinu ostavio u prirodnom obliku, a isto tako sam i Orela (Orao) napisao prema originalu iako se čita Arjol. Razne Pjotre i Aleksandre sam, hat megjutim, pohrvatio!

Pa da vidimo, ćega tu sve ima, ba...


Klasa Petar Veliki

Kao što sam već jednom rekao, Rusi su pomno pratili što se zbiva u ratnim mornaricama svijeta. Nakon što je Ericsson sagradio Amerima prvi monitor, sagradili su i Rusi već 1865. po tom modelu desetak obalnih monitora klase Uragan. No, to je bio tek početak.
Kad je 1866. američki monitor Miantonomoh preplovio Atlantik i stigao u Europu, nastala je frka jer ni Britanci nisu tada još imali nešto tako čudovišno. Nakon što je isprepadao Britance, stigao je Miantonomoh u Baltik pa se usidrio u Kronštatu. Formalno opravdanje bila je posjeta ruskom imperiju i izražavanje brige & radosti caru i samodršcu Aleksandru II. na sretnom izbjegavanju još jednog atentata. Američki se monitor zadržao u ruskoj ratnoj luci poduže vrijeme i za to su ga vrijeme posjetili mnogi velikodostojnici i dužnosnici. Od carske obitelji pa naniže.

Među posjetiteljima je bio i admiral A. Popov koji se bavio projektiranjem brodova za rusku carsku flotu. On je odmah odlučio da treba izgraditi flotni monitor s grudobranom sposoban sijati strah & trepet duž baltičkih obala.
Gradnja se otegla jer su stalno nešto mijenjali i dorađivali, a kako ionako nije bilo rata na Baltiku, baš im se nije ni žurilo. To je posebno dobilo na intenzitetu kad je brodogradilište 1871. godine posjetio britanski brodograditelj Edward Reed koji je u domovini gradio nešto slično. Brod je bio jedinac u majke...


Petar Veliki

1869. godine položena je u Sankt Peterburgu kobilica za monitor Krajzer (krstaš). Tri godine kasnije porinut je, a u aktivnu flotnu listu upisan je 1892. godine. U međuvremenu su ga preklasificirali u oklopnjaču (броненосец), a kako je pala i 200-godišnjica rođenja najznamenitijeg ruskog cara, preimenovan je u Petar Veliki.



Shematski prikaz broda s oklopom i naoružanjem uspoređen s britanskim brodom sličnog tipa HMS Devastation kojeg je projektirao rečeni E. Reed.



Brod je tijekom gradnje prošao nekoliko modifikacija. Najprije je trebao imati potpunu snast radi poboljšanja pogona i povećanja akcionog radijusa, ali su nakom potonuća britanskog HMS Captaina u oluji skinuli jarbole radi smanjenja metacentričke visine. Pogon je bio s dva trocilindarska vodoravna parna stroja koji su svaki pokretali po jedan vijak i trebali brodu davati brzinu od nekih 13 čvorova. S mašinerijom koju je proizvela petrogradska firma Bairds u vlasništvu istoimenog Škota koji se odlučio u Rusiji baviti strojogradnjem, nije nikad bilo sreće. Cijevi su bile loše i para je bježala na sve strane, a cilindri su imali pukotine. Cjevologiju su na kraju morali kompletno zamijeniti, a cilindre su prekitali i prefarbali (sic!). Dimnjak su produžili za 6 metara i dodali još 24 ložača, ali sve to nije dalo neki učinak.
Glavno naoružanje sastojalo se od 4 teška topa u dvije kule Colesovog sustava. Isprva su trebali biti 20-inčni topovi prema američkom Rodmanovom patentu, ali su se onda iznenada Rusi oduševili Krupp-ovim novim topovima od 11" pa su kupili licencu i napravili si slične samo malo veće – od 12" (305 mm). Kule su bile pokretane parnim strojevima, ali su same topove pokretali hidraulični uređaji. Topovi su prilikom trzaja nakon pucanja ulazili u kulu pa su plinovi gušili posadu stoga su kasnije pojačali ventilaciju na krovu kula (što obično nije pametno jer slabi strukturnu čvrstoću oklopa). Srećom se brod nije nikad našao upetljan u neku ozbiljnu pucnjavu.

Osim glavne artiljerije, bilo je tu i nešto stoke-sitnog-zuba za obranu od malih jedinica. Posebna zanimljivost bili su tzv. spar-torpedo ("hrenofka na štapiću") raspoređeni po pramcu i bokovima kao obrana od mogućeg protivničkog kljunovog udara.
1880. i 1903. prošao je Petar Veliki kapitalni remont i modernizaciju. Ova potonja se otegla radi rusko-japanskog rata. Posidlai su antikvarne kule s njihovim velikim topovima i postavili četiri kule s 8-inčnim topovima (203 mm) na uglovima citadele i brod je u nastavku karijere korisno služio kao artiljerijski školski centar Baltičke flote.



Pucalo se tijekom WWI., Februarske revolucije i građanskog rata, a onda je Petar Veliki postao 1917. matica za podmornice Baltičke flote (nije bio jedini od takve sorte kojeg je zadesila slična sudbina). 1918. su ga raspremili. 1921. je razoružan i opremljen da ga se može potopiti kao blokadni brod u kronštatskoj luci.
Tri godine kasnije se ničim izazvan nasukao pa je tako stajao sve do 1927. kad su ga otsukali, nanovo opremili i vratili u aktivni sastav pa je kao takav učestvovao i u Velikom domovinskom ratu (Za one koji ne znaju: tako Rusi tepaju svom učešću u WWII.) 18. travnja 1959. godine je konačno brisan iz flotne liste i ubrzo rashodovan/razrezan. Impozantna karijera jednog 80-godišnjaka, ne?

______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:27

Klasa Imperator Aleksandar II

Slijedeća klasa ratnih brodova za Baltik bila je nešto slabašnija. Brodovi su se dugo gradili i kad su konačno završeni, bili su već debelo zastarjeli. Projektirani su kao protuteža sličnim projektima ostalih mornarica na Baltiku (Danske i Pruske). Oklop je bio prilično skroman. sastojao se od dvije oklopne pregrade na prednjoj i stražnjoj strani citadele te niskog oklopnog pojasa koji se na pramcu spajao u kljun jer je, shodno tadašnjim taktičkim zamislima, brod bio predviđen za kljunov udar. Posebno je bila oklopljena instalacija teških topova glavne artiljerije 2 x 12" (305 mm).
Pogon su davala dva parna stroja s dvostrukim rastezanjem pare, a projektirana najveća brzina bila je tošno nešto oko 15 čvorova. Imali su i potpunu snast kako bi im se povećao skroman akcioni radijus, ali nije poznato jesu li ikad koristili jedra.


Imperator Aleksandar II

Car Aleksandar II. (inače, poslije Petra Velikog, valjda najveći reformator među ruskim carevima) nije preživio posljednji atentat 1881. godine pa je sad ime bilo slobodno za rodonačelnika klase ratnih brodova.



Topovi glavne artiljerije su bili u otvorenoj barbeti. Obratiti pažnju na bočni oklop koji se proteže sve do ojačanog kljuna te na oklopne pregrade citadele



Brod je bio u Baltičkoj floti. 1895. pretstavljao je Rusiju na fešti povodom otvorenja Kilskog kanala. Godinu dana kasnije doplovio je u Mediteran i motao se po istočnom dijelu "štiteći ruske interese" tijekom pobune na Kreti (to "pokazivanje mišića" je i onda bila vrlo popularna aktivnost velikih sila). 1901. se brod vrača u Kronštat. Tijekom sljedeće dvije godine prošao je dosta opsežnu modifikaciju. Promijenjeni su mu kotlovi, a izvršeno je i dosta promjena na artiljerijskim oruđima pa je postao školski brod za vježbe pucanja i tako dobio poštedu od učešća u dalekoistočnoj tarapani s Japancima.
WWI. je brod proveo u Kronštatu. Nije imao ratnih aktivnosti, ali je zato posada imala revolucionarna nagnuća. Tako je u svibnju 1917. brod preimenovan u Заря Свободы (Zora slobode). 1921. godine je prod predan lučkoj upravi Kronštata, a godinu dana kasnije prodan je u staro željezo, otegljen u Njemačku i tamo razrezan. E, jes' im ta sloboda dugo trajala!


Imperator Nikolaj I

Drugi brod u klasi, nazvan po ocu rečenog Aleksandra, trebao je biti sasvim drugačiji projekt (i Nikolaj je bio sasvim drugačiji od sina – čist' reakcionaran lik), ali su ga iz čisto financijskih razloga prilagodili prethodniku. Otprilike kao kad odustaneš od ljetovanja na Karibima i odeš kod bake na selo.
Brod je zapravo trebao biti nešto manji, ali su onda zaključili da je jednostavnije ne praviti novi projekt. Najprepoznatljivija razlika je bila u instalaciji glavnog kalibra – topovi su bili u kuli.



Shematski prikaz



Imperator Nikolaj I je imao dosta živahnu karijeru. 1892. doplovio je čak u Ameriku na proslavu 400-godišnjice kolumbovskog otkrića Amerike. Godinu dana kasnije bio je dodijeljen Mediteranskoj eskadri pa je posjetio Toulon (dok nije bilo u blizini malog Korzikanca, Rusi i Vrancuzi su se uvijek strašno voljeli!). Tijekom prvog japansko-kineskog rata 1895. bio je Imperator Nikolaj I na Pacifiku sve do kasne 1896. kad se vratio u Mediteran i skupa s bratom, Aleksandrom II, pazio na kretsku pobunu i "štitio ruske interese". Brod se 1898. vratio u Baltik na dugačku obnovu kojom prigodom su mu promijenili cjelokupnu pogonsku mašineriju.
1901. ga opet nalazimo u Mediteranu da bi se tri godine kasnije opet našao u Baltiku na dokovanju. Tom su ga prilikom opremili da bude admiralski brod admirala Nebogatova, komandanta tzv. Treće tihooceanske esskadre formirane pod pritiskom političara od zastarjelih obalnih oklopnjača.

U bitci kod Cušime prošli su brodovi Treće eskadre prilično lišo. Admiral Togo se bavio predrednotima prve linije pa su stari oklopnjaci dobili jedva pokoju ćušku. Imperator Nikolaj I je dobio nekoliko pogodaka i pretrpio neznatna oštećenja nadgrađa. Bilo je svega nekoliko mrtvih i nešto više ranjenih.



Do nove bitke nije došlo jer je Nebogatov, da izbjegne neminovnu klaonicu, jednostavno predao ostatke flote (glavnokomandujući, admiral Rožestvenski, bio je u samom početku bitke ranjen pa je Nebogatov postao glavni). Brodovi su postali japanski ratni plijen, a Rusi su otplovili u ratno zarobljeništvo.
Imperatora Nikolaja I su novi vlasnici preimenovali u Iki, prebojadisali ga u svoju nijansu sive pa je sve do 1910. bio školski brod za artiljerijska gađanja. Kasnije je unaprijeđen u obalnu oklopnjaču I. razreda i školski brod. 1915. potopljen je kao brod-meta (iako neki tvrde da je zapravo razrezan 1922.). Prilično impresivan curriculum vitae broda kojeg su od samog početka smatrali zastarjelim.



Par riječi o post-festumu Cušime i admiralu Nebogatovu:
Kad je potpisano primirje i Rusi se vratili iz zarobljeništva, tražila je javnost Pedrote za poraz i nacionalnu sramotu. Admirali Rožestvenski i Nebogatov našli su se na ratnom sudu uprkos toga što je Rožestvenski na samom početku sukoba dobio geler u glavu i proveo bitku u nesvjestici, a Nebogatov nije pojma imao da je time postao glavnokomandujući jer je Rožestveniski propustio prije sukoba ikoga obavijestiti o tome. Prijetila im je dugogodišnja zatvorska kazna, a moža i štogod goreg.
I bi tako. Nebogatov je nečasno otpušten iz službe, lišen je plemstva i titula ter osuđen na smrt strijeljanjem što je baćuška car milosrdnim aktom pretvorio u deset godina tamnice. Nije ih u cijelosti odslužio jer je povodom svog imendana 1909. Car Njikolaj 'zdal manjifest da se osuđenici imaju pomilovati. I tako je stvar legla, a Medvjeđi imperij je ubrzo imao i većih briga...

______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:30

Klasa Ekaterina II

Pariškim mirom nakon krimskog rata zabranilo Rusima držati ratnu mornaricu na Crnom moru, a vojne su instalacije razorene. No, kad su Prusi 1870. grdno nalupali Francuze, a time i najurili Napoleona III., zaključili su Rusi da je došlo vrijeme za ono dječje "Puj, pike, ne važi!" i odlučili raskinuti taj nepovoljni međunarodni ugovor (a što bi s onim Pacta sunt servanda, da mi je znati? To vrijedi samo za vjeronauk?) ter si na Crnom moru za početak sagraditi flotilicu od četiri ratna broda.
Brodovi su bili zanimljive koncepcije i konstrukcije. Očekivani neprijatelj bila je Turska, a eventualno i neke druge zemlje čije bi ratne brodove neutralna i prijateljska Turska moguće propustila kroz svoje Tjesnace. Stoga se pretpostavljalo da će se sukob voditi čelom-u-čelo. Brodovi su dobili na prednjoj strani dvije barbete/kule s po dva topa, a bočni je oklop produžen prema naprijed čineći ojačani kljun. Na stražnjoj je strani bila još jedna dvocijevna kula pa je tako grudobran dobio trokutasti oblik. Iako su brodovi bili srodni po tipu, artiljerijske su se instalacije glavnih topova malo razlikovale – neki su brodovi imali topove u zatvorenim kulama, a neki u otvorenim okretnim barbetama.

Pogon je bio s pomoću dva parna stroja. Prva dva broda imala su trocilindarske strojeve s dvostrukim rastezanjem pare, a druga dva su dobili strojeve s trostrukim rastezanjem pare pa su po tome bili prvi veliki ratni brodovi s takvim tipom strojeva.
Karijere ovih jedinica nisu bile nešto impozantne. Gradile su se dugo kao i većina ruskih ratnih brodova u to doba i nisu učestvovale ni u jednom ozbiljnom sukobu. Svi su brodovi bili na neki način involvirani u onu kompliciranu petljanciju s pobunom mornara 1905. godine i oklopnjačom Potemkin.


Ekaterina II

Rodonačelnik klase prvih modernih ratnih brodova na Crnom moru zvao se, logično, po velikoj ruskoj carici Katarini Velikoj, rođenoj Sophie Friederike Auguste von Anhalt-Zerbst-Dornburg (veza: brodovi na Krimu, Potemkin na Krimu, Katarina na Potemkinu...). Jedini je brod u klasi sagrađen u Nikolajevu. Kobilica je položena 1883., a brod je u službu predan 1889.



Shema broda, lijepo se vidi trokutasti grudobran. Oklop je bio kompaundni (svarene ploče od otvrdnutog čelika i kovanog željeza), a naručen je od Camella u Velikoj Britaniji. Strojevi su sagrađeni u Sankt Peterburgu i vlakom dovezeni u Nikolajev.



Topovi su bili "nestajućeg" tipa po Montcriefovom modelu i montirani u kule. Obratite pažnju na hidraulički uređaj za nabijanje. Kako je cijeli topovski uređaj bio izrazito nezgrapan, morali su grudobran proširiti van gabarita broda pa je virio poput nekadašnje okretaljke u Meji.



Kad se posada Potemkina pobunila, zaključili su da je i posada Ekaterine II nepozdanog političkog opredjeljenja (za one koji ne znaju: nepouzdani su uvijek oni koji izgube tj. ne uspiju) pa su lojalni otspojili vijke od pogonskih strojeva i time onesposobili brod.
Brod nije nikad više bio operativan. 1907. godine je skinut s flotne liste i predan lučkoj upravi Sevastopolja. Služio je kao ploveći objekt za razne namjene, a onda su ga 22. travnja 1912. odvukli na more i potopili kao metu za torpedne vježbe.


Česma

Brod je nazvan po velikoj pomorskoj bitci u zaljevu Çeşme gdje su Rusi hametice uništil nadmoćnu tursku flotu. Sagrađen je u brodogradilištu RoPiT u Sevastopolju. Strojevi su nabavljeni kod belgijskog Cockerilla. Za razliku od Ekaterine II, imala je Česma svoje glavne topove u okretnim barbetama što je omogućilo posadi da lakše diše, ali je zato bila izloženija. Stoga je iznad topova bila postavljena oklopljena nadstrešnica koja je donekle štitila posadu. No, sve je to bilo manje-više teoretski jer brod nije nikad bio u nekoj bitci.



Ni posadu Česme nisu smatrali pouzdanom pa brod nije učestvovao u progonu Potemkina kad su pobunjenici s brodom zbrisali u rumunjsku Konstancu. Bila je, hat, megjutim u pratnji kad je Sinop teglio Potemkina natrag u Sevastopolj.
Kao i prethodnica, Česma je 1907. brisana s flotne liste i predana sevastopoljskoj lučkoj upravi. Prije nego su ju razmontirali, korištena je za intenzivne testove oklopne zaštite. Evo je, brižne, kako 1912. pucaju po njoj



Kasnije je još služila kao meta razaračima za torpedno gađanje. Tako je i potonula u zaljevu Tendra gdje su ju sredinom 20-ih godina XX. stoljeća postepeno razrezali.


Sinop

Brod je dobio ime prema pobjedi admirala Pavela Nahimova nad Turcima u zaljevu Sinop. Brod se nije bitno razlikovao od svojih posestrima, a građen je u Sevastopolju. Jedina je razlika bila u pogonskim strojevima – bio je to prvi veliki ratni brod na pogon strojevima s trostrukom ekspanzijom pare. Strojeve je isporučila britanska tvrtka Maudslay & Sons (i nisu baš bili bogzna kakvi).



Za razliku od ostalih brodova klase, nije u posadi bilo prevrtljivaca pa je Sinop naganjao Potemkina sve do pred Konstancu. Kad su Rusi preuzeli natrag nesretni brod (kojeg su pobunjenici utopili u plitkoj vodi pa je more uništilo strojeve), oteglio ga je Sinop natrag u Sevastopolj.
1910. godine postao je Sinop brod za artiljerijsku obuku pa je u tu svrhu dobio još nešto 6-inčnih topova na nadgrađu i uređaj za centralno upravljanje vatrom. Kasnije je postao stražarski brod u luci Sevastopolja pa su mu u tu svrhu skinuli kule s velikim topovima i dobio je umjesto toga (slično kao i Ekaterina II) četiri topa od 8" (203 mm) u jednocijevnim kulama na četiri ugla citadele.



1916. godine je obnovljen u Nikolajevu gdje su mu dodane protuminske/protutorpedne bubline kao zaštita od mina jer se planiralo forsirati teško minirani Bospor.
Do toga nije došlo, a onda je krenula oktobarska revolucija i povlačenje Rusije iz WWI. Na kraju je brod pao u ruke Englezima koji su doplovili u Crno more pomoći bjelogardejcima u borbi protiv boljševika. Britanci su uništili strojeve, a onda je brod u građanskom ratu prelazio iz ruke u ruku. Od 1922. nadalje kasirali su ga Sovjeti.


Georgij Pobedonosec

Četvrti i posljednji brod u klasi bio je zapravo polubrat. Građen je nešto kasnije, a glavna mu je karakteristika bio čelični oklop umjesto željeznog kakve su imali ostali brodovi. Ostale su karakteristike bile manje-više slične.



Brod je učestvovao u pobuni 1905., ali samo nakratko. Krenulo se u progon Potemkina, ali se onda posada pobunila. Nakratko jer su lojalisti preuzeli brod i nasukali ga u luci Odese da onim drugima više ne bi bedastoće padale napamet.
Poslije je odsukan, ali je već 1908. prebačen na drugorazredne dužnosti. Kasnije su mu skinuli i topove glavne artiljerije. U povijest je ušao kao jedini brod u klasi koji je pucao na neprijatelja. Kad je 1914. njemačko-turski bojni krstaš Goeben došao bombardirati Sevastopolj, ispalili su s Georgija tri granate na njega. I sva tri puta promašili! Jasno, jer su ti brodovi imali očajno loš raspored municijskih komora pa su topovi ispaljivali granate ubitačnim tempom od jedne granate svakih 3-4 minute. Za to vrijeme je gađani stigao otploviti. Ostatak WWI. proveo je Pobedonosec kao štabni brod u Sevastopolju.

Onda je došla oktobarska revolucija i povlačenje Rusije iz WWI. Njemačka je vojska okupirala Krim, a onda je nakon mira predala brod Englezima. Britanci su uništili strojeve kad su 1919. napustili Krim, a onda je brod u građanskom ratu prelazio iz ruke u ruku. Kad je Wrangel poveo ostatke "bijele" Denjikinove vojske i nekih pet tisuća civila u egzodus najprije u Tursku, a kasnije pod okrilje Francuza, oteglili su sobom i Pobjedonosnog Georgija.
Brod je trunuo na mrtvom vezu u tuniskoj luci Bizerte (izbleglice su se dotle već kojekako snašli), a onda je Francuska 1924. priznala CCCP pa je bio red da se brod vrati vlasnicima. Iz Moskve je došla delegacija na čelu s Kirovom koja je pogledala olupine, zaključila da to ne vrijedi "ni po kili" pa su Vrancuzi brod na kraju sami razrezali. Evo ga u Bizerti:




______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:30

Klasa Dvenadsat Apostolov

Slično kao i Španjolci potrošili su Rusi lijep dio žitija svetaca na imena svojih ratnih brodova. Ovdje su ih nalijepili dvanaest (u strahu da će im ostati viška?)
Brodovi su trebali nadopuniti crnomorsku flotu i trebala su biti dva, ali se brodogradilište koje je trebalo sagraditi drugi brod našlo pred bankrotom pa su tako Apostoli ostali jedinci u majke (ratni se brodovi obično grade u serijama da se smanje troškovi i dobije homogeni flotni sastav, ali je zbog specifičnosti ruske brodogradnje, financiranju i projektiranju, klasa od samo jedne jedinice bila više pravilo nego izuzetak).


Dvenadsat Apostolov

Brod je bio dorađeni i mrčuk povećani projekt Aleksandar II. Po tipu spada u tzv. barbetno-kazematne oklopnjače, a izvorno je trebao imati 8 9" (230 mm) topova – četiri u skraćenoj centralnoj kazamati, a četiri u dvije dvocjevne barbete na uzdužnici broda. Kasnijom je modifikacijom kalibar topova u barbetama povećan na 12". Brod je imao 'vrećast' presjek, a centralna kazemata je stršala van trupa kako bi se topovima smještenim na uglovima kazemate dalo povoljniji kut pucanja prema uzdužnici.
Brod je imao nešto višu nadgradnju od klase Aleksandar II i smatralo se da bolje drži more iako je i ovaj primao puno vode na različite otvore. Pogonila su ga dva parna stroja s trostrukim rastezanjem pare građena na Baltiku i dopremljena vlakom u Nikolajev gdje je brod građen. Planirana brzina bila je 15 čvorova. Brod je imao i šest Siemensovih dinama ukupne snage 540 kW. Wow!



Shematski prikaz broda.



Brod je u flotni sastav uveden 1893., četiri godine nakon polaganja kobilice i služio je za razne testove. Najprije su na njega postavljene tračnice za novi minopolagački sustav prema ideju poručnika Igrumova (Rusi su bili veliki inovatori u minskom ratovanju), a kasnije su na brodu isprobavali različita rješenja protutorpednih mreža. (Za one koji ne znaju: Kad se pojavio torpedo kao velika opasnost za skupocjene brodove, smislio je netko da se na dugačkim motkama objesi oko broda svojevrsna krinolina od čelične mreže u koje bi se zapleo torpedo ili čak i kakva manja podmornica. Mreža se mogla prikupiti i pričvrstiti uz bok broda i zato se na mnogim slikama ranih ratnih brodova vide dijagonalne crte duž bokova. Zaštita nije bila pretjerano učinkovita je su dovitljivci brzo smislili mrežoreze za torpeda. Mreža je bila dodatno neugodna tijekom bitke jer je s(p)retni pogodak mogao osloboditi mrežu pa su se onda čelična čela upetljala oko vijaka i kormila!). Evo kako je to izgledalo, za moj ukus prilično neuredno!



Dvenadsat Apostolov je također dao svoj herojski doprinos progonu Potemkina. 30, lipnja pokušao je zapovjednik, kapetan Kolands, udariti Potemkina kljunom, ali je posada, sklona pobunjenicima, samovoljno prebacila strojeve za hod unatrag. Kad je revoltirani kapetan za kaznu htio potopiti vlastiti brod, prerezali su pobunjenici električne žice koje su spajale detonatore!

U nastavku karijere bile su za brod planirane različite preinake, promjene naoružanja i slično, ali od svega nije bilo ništa. 1, travnja 1911. brod je brisan iz flotne liste i razoružan. Bio je predan lučkoj upravi Sevastopolja pa je kao hulk služio za razne namjene.
Nakon njemačke okupacije Sevastopolja bio je predan Saveznicima koji su potpomagali "bijele", a onda je tijekom građanskog rata prelazio iz ruke u ruku. 1921. su mu demontirali strojeve, a 1931. je razrezan. Najsvjetlija točka u karijeri bilo mu je statiranje u Eisensteinovom filmu gdje je glumio Potemkina.


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:31

Klasa Admiral Ušakov

Rusi su nastavili s gradnjom obalnih oklopnjača iako za to baš i nije bilo nekog razloga. Nisam našao nekih podataka, a jedino što mi kao neobrazovanom laiku pada napamet jest da su bili jeftini u gradnji, a povećavali su broj jedinica u floti.
Ovim su brodovima smanjili i kalibar glavne artiljerije pa su u dvije dvocijevne kule imali po dva topa od 10" (254 mm) umjesto dotad uobičajenih 12" (305 mm). Pogonila su ih po dva parna stroja trostruke ekspanzije brzinom od 16 čvorova (kad su uvjeti bili optimalni). Brodovi su dobili imena po ruskim admiralima i sva tri su se našli u Trećoj dalekoistočnoj eskadi admirala Nebogatova što znači da se poslije Cušime nisu vratili doma.


Admiral Ušakov

Rodonačelnik klase dobio je ime po ruskom admiralu iz XVIII. stoljeća. Cijelo je vrijeme bio u Baltiku, a onda su političari odlučili cijelu klasu poslati upomoć admiralu Rožestvenskom na Daleki istok. Iako posve nepodobni i malog akcionog radijusa (za put na istok krcali su dodatne rezerve ugljena u sve slobodne prostore što je ionako sporim brodovima dodatno upropastilo performanse). Putovali su kroz Sueski kanal pa oko Indije do francuske Indokine gdje su se sastali s Drugom tihooceanskom eskadrom i otplovili u propast.
Admiral Ušakov je imao najslavniju, a ujedno i najtužniju ulogu u sukobu. Prvog dana bitke dobio je pogodak u pramac što ga je usporilio. Tijekom noći se izgubio i odvojio od ostatka ekipe pa se ujutro našao pred japanskom glavninom dok su ostali otperjali put Vladivostoka. Nemajući pojma da se Nebogatov predao, pokušali su pucati pa su ih Japanci potopili k'o na vježbi gađanja



Shematski prikaz brodova klase Admiral Ušakov




Admiral Senjavin

Brod je dijelio sudbinu svojih posestrima i predao se poslije Cušime. Japanci su ga preuzeli kao ratni plijen i uvrstili ga u svoju flotu kao obalnu oklopnjaču II. razreda pod imenom Mishima.



Mishima je u WWI. bila dio Druge japanske flote i kao takva je sudjelovala u bitci kod Tsingtaoa (danas Qingdao) protiv malobrojnih zaostalih brodova Istočnoazijske eskadre admirala von Speea. U sukobu su učestvovali i britanski brodovi.
Poslije WWI, učestvovala je Mishima u japanskoj sibirskoj intervenciji protiv Crvene armije štiteći iskrcavanje, a kasnije je djelovala kao ledolomac održavajući prohodnim morske puteve između japanskog otočja i Vladivostoka.

1921. preklasificirana je Mishima u tender za podmornice (evo ga, još jedan!).
1935. brod je skinut s flotne liste, a godinu dana kasnije je potopljen kao artiljerijska meta.


General-Admiral Apraksin

Rečeni general-admiral (čin u mornaricama sjevenoevropskih zemalja, najčešće počasni za glavnokomandujuće flote, odgovara general pukovniku, a u njemačkoj floti je između amirala i großadmirala) je bio bliski drug & prijatelj Petra Velikog i prvi komandant Baltičke flote koju je uglavnom sam i izgradio!
Brod je bio sličan ostalima u klasi osim što je imao samo jedan top u stražnjoj kuli što se na ovoj slici lijepo vidi



General-Admiral Apraksin je imao dosta uzbudljivu karijeru. Nedugo nakon uključenja u aktivni sastav nasukao se na neku hrid u Finskom zaljevu. Kako su Rusi već na taj štos izgubili jednu oklopnjaču, odlučio je admiral Rožestvenski kojem su povjerili spasavanje, pozvati upomoć civilne minere koji su nizom malih kontroliranih eksplozija razbili stijenu na koju se brod naražnjio. Tako oslobođeni brod su uspjeli dotegliti do Kronštata i popraviti ga. Tijekom akcije spasavanja uključio se i ledoljomac Jermak jer je General-Admiral Apraksin bio zarobljen u ledu. Rožestvenski je navodno bio dubiozan glede uporabe Jermaka (valjda je bio ljubomoran na kolegu koji ga je osmislio), ali je kasnije ipak priznao da je bio od koristi.
Uz ovo odsukavanje vezana je još jedna zanimljivost: Izvjesni A. Popov (ne onaj što je projektirao pizza-topovnjače), inače fizičar, instalirao je na General-Admiralu Apraksinu jedan rani oblik raditelegrafskog uređaja pa se preko relejne stanice na nekom otočiću moglo komunicirati s Kronštatom. Rusi/Sovjeti/Rusi to tretiraju kao početak radiokomunikacija i slave kao Dan radija.

U nastavku karijere dijelio je General-Admiral Apraksin sudbinu svoje braće. Stigao je na dalekoistočnu bojišnicu i bio jedan od osam ruskih brodova koji su postali japanski ratni plijen. Dobio je novo ime Okinoshima pa je sudjelovao u bici kod Tsingtaoa. 1921. je preklasificiran u tender za podmornice, ali je već godinu dana kasnije rashodovan i prodan u staro željezo.
Privatna tvrtka koja ga je kupila, odlučila ga je urediti i pretvoriti u brod-spomenik na bitku kod Cušime. I bi tako pa je bio vezan u gradiću Tsuyazaki sve do 1939. kad je teško stradao u olujama pa su ga ipak razrezali.


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:32

Klasa Gangut

I od manjeg postoji manje pa su Rusi odlučili napraviti obalnu oklopnjaču koja će biti umanjena inačica klase Aleksandar II. Od naoružanja imao je samo jedan top od 12" (305 mm) u barbetnoj instalaciji na pramcu te nešto manjih topova dijelom u središnjoj kazamati, a dijelom u nezaštićenim instalacijama diljem palube (zanimljivo kako su projektanti pokazivali gotovo pa prezir prema ljudima na ranim ratnim brodovima – komandni mostovi su bili otvoreni i neoklopljeni, a topovi manjih kalibara su u pravilu bili bez ikakve zaštite za ljudstvo).
Pri konstruiranju pokazalo se da je brod pretežak pa mu se povećao gaz što je pak značilo da je oklopna zaštita prenisko, a i brzina mu se smanjila. Bilo je ideja da se smanji kalibar glavne artiljerije kako bi se olakšalo pramac, ali se od svega odustalo, a i brod je bio kratkog vijeka.


Gangut

Nakon pokusnih vožnji, Gangut (nazvan po čuvenoj bitci gdje je ruska flota hametice porazila švedsku – bila je to prva ruska pomorska pobjeda) se morao vratiti u Kronštat na popravke jer je bio pun defekata.
12. lipnja 1897. tijekom vojnih vježbi, naražnjio se Gangut na neku neobilježenu hrid blizu Vyborga u Finskom zaljevu. Zaparalo mu je dno pa je poplavljena kotlovnica i brod je ostao bez pogona pa ni pumpe nisu radile. Pregrade su bile šlampavo zakivane pa nije bio vodotijesan i puštao je ko sito. Posada se uspjela spasiti, a brod je potonuo na 30-tak metara dubine.

Neka švedska tvrtrka je godinu dana kasnije pokušala spasavanje podrtine, ali se od toga odustalo i brod je i danas tamo (sad bar znadu di je hrid!).
Brod nije nikad bio obljubljen, a kontraadmiral Birilev koji mu je ranije bio zapovjednikom je navodno izjavio: "... zao brod, dobro da je potonuo i besmisleno je dizati ga."



I poslije toga Rusi više nisu gradili obalne oklopnjače.


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:32

Klasa Navarin

No, dobro, vratimo se bojnim brodovima nakon ovog intermezza s obalnim oklopnjačama

Ovo je bila još jedna one-man-band klasa i nastavlja se na razvoj poslije one Dvanajstorice apostola. Projekt je nastao pod uticajem britanske klase Trafalgar, a brod je po tipu spadao u oklopnjače s kulama niskog nadvođa. Naime, slično kao i s ranim lokomotivama gdje su konstruktori nastojali postići nisko težište, nastojali su konstruktori bojnih brodova postići smanjenu siluetu kako bi se protivniku otežalo pogađanje. Usput se i štedilo na oklopu koji je uvijek bio skup i težak.


Navarin

Brod, koji je dobio ime po bitci kod Navarina 1827. godine, su trebala pogoniti dva trocilindarska parna stroja s trostrukim rastezanjem pare (to je već postao standard), a da bi se dobila dovoljna količina pare za traženu brzinu od 15 čvorova, ugrađeno je 12 cilindričnih vatrocijevnih kotlova. Kotlovnice su bile raspodijeljene na četiri jedinice po tri kotla postavljene u parovima jedne iza drugih. Kako je svaka jedinica imala zaseban dimnjak, imao je brod četiri dimnjaka u kvadratnom rasporedu što mu je smjesta donijelo naziv "Tvornica" (Zavod). BTW, nije to ništa posebno, u to je doba bilo dosta ratnih brodova s parom paralelnih dimnjaka, a prvobitni projekt USS Lexigton kao bojnog krstaša imao je čak 7 (slovima: sedam) dimnjakova . S kotlovima je bilo sr... jer je isporučitelj isporučio defektne kotlove koje je onda morao mijenjati o svom trošku (oni očito još nisu poznavali čarobni institut aneksa ugovora!), a to se rasteglo na preko godine dana što je Admiralitet velikodušno odbrio jer je brod ioanko grdno kasnio.
Od naoružanja imao je dvije dvocijevne kule s 12-inčnim topovima (305 mm). Bilo je tu još i 8 6-inčnih (152 mm) topova smještenih u kazemati na nadgrađu te nešto sitnjavora za protučamčanu obranu. Pojasni oklop je bio 400 mm debeli kompozitni, a kule su imale oklop od nikaljnog čelika.



Shema s detaljnim prikazom oklopa



Nakon što je konačno uvršten u flotnu listu, Brod je u društvo s kolegom, Sisojem Velikim krstario Mediteranom, a onda su ih poslali na Daleki istok pomoći gušiti bokserski ustanak. 1902. vratila se cijala ta eskadra u ratnu luku Lijepaja (Libau) na Baltiku. Brodovi su prošli remont i dokovanje, a onda ih je ustrojilo u Drugu tihooceansku eskadru i poslalo u rat s Japancima. Stariji su brodovi pa tako i Navarin prošli kroz Sueski kanal i napokon se sjedinili s modernijim brodovima koji se prošli oko Afrike.
O učešću i potapanju Navarina u bitci kod Cušime se zapravo malo zna. Činjenica je da se brod, iako zastario, pokazao prilično žilavim. U samom početku bitke nisu jako stradali jer su Japanci koncentrirali vatru na najmoćnije jedinice. U kasnijoj fazi, dobio je Navarin nekoliko teških pogodaka u trup koji su prouzročili plavljenje broda pa je stražnji dio utonuo do visine stražnje kule. Izgleda da je u napadu japanski torpednih čamaca brod dobio i dva torpedna pogotka iako su Rusi uspjeli krvavo odbiti napad Japanaca. Brod su zaustavili radi najnužnijih popravaka, a onda su ga opet uspjeli pokrenuti. Tijekom noći uslijedio je napad japanskih razarača koji su pred brod položili pešest nizova vezanih mina (Za one koji ne znaju: Radi se o plutajućim minama koje su vezane čeličnim užetom. Kad brod pramcem naiđe na uže, mine se približe trupu s obje strane i onda detoniraju, otprilike kao kad nosom uđeš u paučinu pa ti se krajevi zalijepe za uši! Tehnologija je prilično učinkovito pogubna tim više što su sjekirasti pramci brodova građenih (i) za kljunov udar onemogućavali užetu da sklizne ispod ribine). najmanje dvije mine su eksplodirale uz brod koji se brzo prevrnuo i potonuo. Isplivalo je sedamdesetak mornara, a preživjelo je svega tri. Preživjeli su tvrdili da su Japanci mitraljirali nesretnike koji su plivali u moru. Ne bi bio jedini slučaj u povjesti pomorskog ratovanja.


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:33

Klasa Tri Svjatitelja

Sljedeći bojni brod bio je građen za crnomorsku flotu. Bio je nešto veći i normalnijeg izgleda od Navarina. "Klasa" je, jasno, uvjetni pojam jer se sastojala samo od jednog broda!


Tri Svjatitelja

Ova trojica nisu oni iz Betlehema već se radi o trojici ranih učitelja kršćanske crkve, a osobito ih poštuju pravoslavci.
Brod je građen u Nikolajevu, ali su završnu opremu obavili u Sevastopolju.

Bio je to povećani projekt Navarin, a povećane dimenzije osigurale su mu bolje plovne karakteristike, a povećana istisnina omogućila bolju oklopnu zaštitu i naoružanje. Bio je to prvi ruski oklopljeni brod s Harveyevim oklopom od cementiranog čelika nabavljenim iz Engleske i Francuske.
Naoružanje se sastojalo od četiri 12" (305 mm) topa u dvocijevnim barbetama na hidraulični pogon, a 8 topova kalibra 6" (152 mm) i nešto manjih kalibara bili su smješteni u dvokatnoj kazamati. Osim topova, Tri Svjatitelja je imao i osam torpednih cijevi – 4 podvodne na pramcu i četiri nadvodne.

Pogon su, kako je već bio standard, davala dva trocilindarska parna stroja s trostrukom ekspanzijom pare, a mogao je voziti brzinom od skoro 16 čvorova. Imao je i tri dinama ukupne snage od nekih 500 KW što se u praksi pokazalo nedovoljnim za pogon svih električnih uređaja.
Tri Svjatitelja je značajan i po tome što je bio prvi ratni brod na kojeg je izvorno ugrađen radio uređaj. Bila je to radiooprema po projektu već spominjanog A. Popova, a imao je domet od skoro 5 kilometara . Nije ni loše za početak!



Raspored oklopa i naoružanja. Navodno je Tri Svjatitelja bio ruski brod s najdebljim oklopom ikad sagrađen (iako to ne znači da je oklop ujedno bio i najizdržljiviji).



Tri Sveca su cijelu karijeru provela u Crnom Moru, a karijera nije baš bila neka slava. Kad je izbio WWI., bombardirala je 17. studenog 1914. jedna eskadra crnomorskih preddrednota Trabzon na južnoj obali Crnog mora (tuda je išla morska i kopnena trasa kojom su Turci ugljenom snabdijevali Carigrad), a onda su naletili SMS Goeben Sultan Selim i SMS Wroclaw pa je došlo do artiljerijskog sukoba u kojem nije bilo žrtava.
Sukob je zanimljiv jer je tu ruska flota prviput primijenila tehniku "glavnog" broda za artiljerijsko navođenje. Glavni brod koji je priibavljao podatke za artiljeriju bio je Ivan Zlatorusti, a ideja je bila da prema tim podacima svi brodovi mogu usredotočiti ('rvacki: koncentrirati) paljbu na zajednički cilj. I to je krasno funkcioniralo osim što je Zlatousti dao krive podatke pa su granate podbacile. Maglovito vrijeme spriječilo je i Goebena da poluči neki rezultat pa su se nakon uzajamnog vrijeđanja svi pokupili kućama.

U ožujku 1915. bombardirane su utvrde na ulazu u Bospor, a na povratku su ruski brodovo opet sreli onog Turkošvabu koji se vraćao s bombardiranja Odese. Opet su izmijenjeni plutoni i opet od svega nije bilo ništa. Rusi su neko vrijeme progonili Goebena, a onda su odustali jer je ovaj bio brži. Dva mjeseca kasnije opet su bombardirane bosporske fortifikacije i to je bio najveći poduhvat – ispaljeno je skoro 1.000 granata raznih kalibara.
I to je bilo zadnje. Ostatak karijere proveo je Tri Svjatitelja na manjim zadacima, a onda je povučen na dokovanje u Sevastopolj. Izbila je revolucija (prva pa druga), potpisan je separatni mir, došli su Nijemci pa su poslije 1918. predali rusku flotu Saveznicima koji su se bavili kontrarevolucijom, a onda su Britanci uništili strojeve i povukli se. Brod je razrezan 1923.


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:33

Klasa Sisoj Veliki

Sisoj(e) veliki bio je svetac porijeklom iz Egipta kojeg osobito štuju grčkoistočni kršćani. Navodno je po opredjeljenju zaštitnik djece (naježim se kad čujem za popa zaštitnika djece, ali dobro...) pa se postavlja pitanje kako je zaglavio na ratnom brodu? Zapravo je brod bio "posvećen" ruskoj pobjedi u bitci kod Hoglanda 1788. u rusko-švedskom ratu pa kako je bitka pala na dan sv. Sisoja po julijanskom kalendaru... Bilo kako bilo, nakon tri sveca, spali smo na jednog!

Povijest ovog broda je jedna hrpa groznih brljotina. Ruski je admiralštab negdje 1881. zacrtao grandiozni plan izgradnje goleme baltičke flote od 16-tak bojnih brodova i nešto sitneža. Čovjek koji je bio zadužen za brodogradnju pri admiralštabu, admiral Ivan Šestakov, nije smatrao jednoobraznost brodova u floti nekom velikom prednošću (za one koji ne znaju: Admiralom se ne postaje zbog zasluga ili postignuća već jednostavnim napredovanjem uzbrdo po listi časnika. Ako dovoljan broj onih ispred tebe pomre, utopi se, padne u nemilost ili jednostavno ode u penziju pa se oslobodi mjesto ispred tebe, postat ćeš admiralom. Pa makar i obavještajnim. Što definitivno ne ukazuje na meritokraciju) pa je rečeni Šestakov stalno nešto mijenjao i prekrajao. A vrijeme je proilazilo. Onda je stvar počela splašnjavati jer je nedostatak financija bio otrežnjavajući faktor (imam takvog jednog prijatelja koji je usred derneka sklon megalomanskim idejama, a sutradan ode u lokalnu kladionicu na kafu jer je tamo najjeftinija!). Na kraju su sagradili dvije obalne oklopnjače i nesretnog Ganguta.
Ipak nije na tome stalo jer je sagrađen i Navarin koji je trebao biti mali pa je ispao veći. Admirali su i dalje raspravljali. U međuvremenu su ideje francuske Jeune école zatrovale racionalno gledanje na ratne flote pa se rasprava vodila oko toga da li treba graditi moćne jedinice ili hrpu sitneži. Onda su Nijemci izbacili svoju klasu Brandenburg pa se zaključilo da ipak treba nešto teže. Odlučiše se admirali za kombinaciju trupa klase Aleksandar II i nešto težeg naoružanja kao na, meknimo, Navarinu. Onda su nahprije htjeli barbete, a na kraju su se odlučili za kule. Teški kalibri su najprije trebali biti različiti jer je takvih cijevi bilo na zalihi, a onda su neki razumniji mladci, među njima i admiral Makarov rekli da je to bedastoća jer čini kontrolu paljbe gotovo nemogućom. I konačno je 1891. usaglašen novi projekt.


Sisoj Veliki

Gradnja broda se otegla jer su stalno vršene izmjene i dopune projekta, ali je brod na kraju ipak zaplutao. Bio je standardnog izgleda, donekle sličan Navarinu jedino s normalnim brojem dimnjaka (zapravo je Navarin postao prototipom svih kasnijih ruskih preddrednota). Od naoružanja imao je dvije kule na uzdužnici s po dva 12" (305 mm) topa iz domaće radinosti. Topovi manjeg kalibra bili su smješteni u dvokatnoj kazamati na sredini broda. Nosio je i torpedne cijevi (zanimljivo, od samih početaka nosili su i bojni brodovi torpedne cijevi iako nisam nigdje našao podatka da bi neki bojni brod nekoga torpedirao. Jedini potencijalni učinak je mogao biti zastrašivanje nadirućeg neprijatelja salvom torpeda).
Oklop je bio relativno debeo – max. 400 mm na bočnom pojasu, drugdje malo manje. Nije sasvim jasno kakav je bio – prema nekim izvorima bio je kompaundni kao i na Navarinu, dok neki tvrde da se radilo o modernijem oklopu tipa Harvey. Pogon su davala dva 3-cilindarska parna stroja s trostrukom ekspanzijom pare, a projektirana brzina je bila cca 16 čvorova što je uglavnom i postizao.





Gradnja je bila puna problema. U konstrukcionom uredu Admiraliteta vladali su zbrka & nered pa se događalo da se tijekom konstrukcije ustanovi da fale vitalni komadi bez kojih se nije moglo dalje. Optužbe i pritužbe su pljuštale na sve strane pa je na kraju morao intervenirati i sam baćuška car.
Brod je porinut 1894. prilikom smotre flote koju je izvršio Nikolaj II., jer se situacija u Mediteranu oko grčko-turskih sukoba postajala ozbiljna pa su ruski interesi tražili još plovećih topova. Za svaki slučaj. Pa su Sisoja na brzinu dovršili, ugradili mu kormilarski sustav predodređen za Poltavu koja se također gradila i otpremili ga krajem studenog 1896. u Mediteran. Putem su se otkrile kojekakve manjkavosti, među ostalim i potpuno otsustvo ventilacije u kormilarnici pa je komandant o svom trošku u prvoj luci nabavio vrtilatore. Onda su počeli otkazivati generatori pa je brod doplovio do Gibraltara bez struje. Tu su ustanovili da su bakreni prstenovi za brtvljenje otvora ostali u Kronštatu (našli su ih tek negdje u veljači ideće godine), a brod je nekako doteturao do Tunisa.

Zapovjednik je kanio provesti 20-tak dana obavljajući najnužnije krpeže, ali su ga ljutitim telegramom iz Admiralštaba potjerali put Grčke. Tek u Pireju uspjela je posada obaviti najnužnije zahvate (među ostalim puštali su spojevi među oklopnim pločama), a onda su krenuli put Krete.
Ovdje je brod imao prve vježbe gađanja. Prvo gađanje je prošlo dobro, a onda su mjesec dana kasnije krenuli utvrđivati gradivo. Nakon druge salve iz glavnih topova, eksplodirao je jedan top u stražnjoj kuli jer je zatvarač bio neosiguran. Eksplozija je (jasno) oštetila top, a krov kule je odletio do prednjeg jarbola, uništio jedan topić od 37 mm i zdrobio parni kuter. Poginulo je i nešto mornara, al njih uvijek ima...



Brod je krenuo na popravak u Francusku. Kad su doplovili u Toulon kod Forges et Chantiers de la Méditerranée, postao je brod predmetom opće sprdačine zbog šlampave konstrukcije i izvedbe. Navodno su pukotine na palubama u kazamati bile toliko široke da su granate mogle propasti kroz pod, a glavni oklopni pojas je bio pedalj odmaknut od konstrukcije trupa!
Iz Sankt Peterburga je došla komisija pregledati brod i stručnjaci su ga proglasili nepodobnim za uporabu na što su vrli admirali odmahnuli rukom i rekli da su tobožnji nedostaci zapravo feature konstrukcije (ovo je valjda jedan od prvih slučajeva uporabe ove sintagme – ja sam uvijek mislio da je to počelo u doba kompjutera) ter da ostale nedostatke na brodu može popraviti posada "u svoje slobodno vrijeme". (Za one koji ne znaju: postoji nešto što nazivaju "generalovim pravilom", a glasi: Ništa nije nemoguće onome tko to ne mora sam!)

U nastavku karijere otplovio je Sisoj Veliki na Daleki istok. Putem su se zadržali u Nagasakiju obaviti najnužnije popravke, a onda je brod postao dio dalekoistočne flotile bazirane u Vladivostoku.
Izbio je bokserski ustanak u Kini pa su skupa s ostalim europskim ratnim brodovima krenuli blokirati & intervenirati. S broda je iskrcan kontingent mornaričke pješadije koji je učestvovao u obrani zapadne enklave u Pekingu. Kad je frka prošla, povukli su Sisoja natrag u domovinu jer se nakupljeni nedostaci nisu mogli srediti u Vladivostoku pa je u travnju 1902. brod prispio u Baltik. Dovukli su ga u dok u Kronštatu, ali je popravak išao vrlo sporo jer su sva sredstva i kapaciteti bili usmjereni na dovršenje nove klase Borodino. Onda je izbio rat s Japanom pa je sve što je htjelo i moglo ploviti poslano na istok. Sisoj Veliki je dobio nove daljinomjere i nešto moderne lake artiljerije, ali mu nisu sanirali strukturne nedostatke i otplovio je preko Sueza u susret sudbini...

Cijela je Druga dalekoistočna eskadra plovila puževom brzinom od nekih sedam čvorova jer su brodovi bili pretovareni, a ribine obrasle. Mašinerije su se kvarile, a kotlovi puštali. Skupili su se svi kod Madagaskara i malo vježbali pucati pa se pokazalo da su stariji brodovi daleko bolje uvježbani od mladeši.
I napokon su se našli kod Cušime. Sisoje je dobio nekoliko teških pogodaka od kojih je najgori bio u pramac jer je uništio torpednu cijev i izazvao opasan prodor vode. Izbio je i požar u kazamati, a glavni vatrogasni cjevovod je onesposobljen. Ipak su uspjeli zaustaviti daljnje kvarove, ugasiti požar i pokrenuti brod. Kapetan Ozerov se pridružio do tada neoštećenoj eskadri ruskih krstaša nadajući se da je najgore prošlo te da će se ipak dokopati Vladivostoka. Utom su se vratili Japanci i opet počeli pucati. Brod nije dobio dodatnih oštećenja i kad je pala noć, pridružili su se Trećoj eskadri admirala Nebogatova. Po noći su stigli japanski razarači. Ozerov je uspio odbiti prva dva napada, ali je u trećem napadu Sisoj Veliki dobio torpedo u krmu što je otežalo upravljanje brodom. U tri ujutro se plavljenje broda pogoršalo i kapetan je zaustavio strojeve. Naišle su dvije japanske pomoćne krstarice i Ozerov je signalizirao da brod tone i da treba pomoć. Japanci su se popeli na brod i digli japansku zastavu, ali nisu uspjeli skinuti rusku pa se na kraju Sisoje prevrnuo i potonuo vijući i dalje rusku zastavu! U bitci je poginulo pedesetak mornara, ali je većina posade spašena i ostatak rata su jeli rižu.

Zapravo vrlo impresivna karijera rasklimane stare kante, ne?


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:34

Klasa Petropavlovsk

Na kraju su mudre admiralske glave shvatile da je bolje graditi brodove u seriji (a i da ljepše izgledaju na paradi).
Brodovi su trebali biti poboljšana klasa Nikolaj I s time da su topovi glavnog kalibra trebali biti u barbetama. Iskustva s dotadašnjim oklopnjačama su pokazala da je pri teškom moru nemoguće koristiti topove u kazamatama pa su stoga pogledali kako su Amerikanci riješili svoju klasu Indiana i brodove projektirali s osam 8-inčnih (203 mm) topova u kulama na uglovima kazamate. Brod je imao blago 'vrećasti' presjek (paluba je bila mrčuk uža od najveće širine trupa) pa su kule virile van ruba palube. Pogon su osiguravala dva parna stroja trostruke ekspanzije s projektiranom brzinom od 16 čvorova (koju su uglavnom i postizali).

Kasnije su se predomislili pa su topove glavne artiljerije stavili u kule, a pomoćnu artiuljeriju od 8" zamijenili lakšim cijevima od 6" (152 mm). Tako su uštedili na težini pa su još četiri topa od 6" smjestili – u kazamatu! Pa budi pametan. Strojeve i oklopne ploče naručili su Rusi dijelom od vanjskih dobavljača jer domaća industrija nije bila dorasla narudžbi.
Brodovi su lijepo izgledali jer su imali ravnu palubu i dobro podnosili more, ali su kao i većina teških ratnih brodova sve do kraja WWI. imali lošu podvodnu (protuminsku/protutorpednu) zaštitu što se na kraju pokazalo kobnim. Svi su predani u službu krajem XIX. stoljeća (opremanje se otezalo) i svi su završili na Dalekom istoku kao dio Prve dalekoistočne eskadre bazirane u Port Arthuru pa su tamo i stradali. Imena su dobili po raznim bitkama u kojima su Rusi pobijedili.


Petropavlovsk

O tome se ne zna mnogo, ali Krimski je rat imao i svoje dalekoistočne odjeke. Tako je združeni sastav britanskih i francuskih brodova napao glavni grad Kamčatke Petropavlovsk (Kamčatski). Iako nadmoćni brojem i snagom izašli su Saveznici iz bitke podvijena repa s pet puta većim žrtvama od branitelja.
Po rečenoj bitci dobio je ime brod nosilac klase





Eto njega u opremnoj luci u Kronštatu



Brod se dugo opremao i onda je 1899. konačno otplovio put dalekih obala Pacifika. Jedan od oficira na brodu bio je Aleksandar Kolčak, kasniji vođa "bijelih" u ruskom građanskom ratu. On je trebao provoditi znanstvene eksperimente u dalekoistočnim vodama. U Mediteranu se predomislio i pridružio jednoj drugoj ruskoj ekspediciji tako da je do sibirskih prostranstva stigao par godina kasnije u sasvim drugoj prigodi!
Petropavlovsk je stigao u Port Arthur 28. travnja 1900. i smjesta je postao zastavni brod Prve dalekoistočne eskadre. Iste je godine učestvovao u gušenju bokserskog ustanka u Kini, a onda je 1902. admiralsku zastavu na njemu digao kontraadmiral Oskar Viktorovič Stark.

Početkom veljače 1904. Japanci su, u najboljoj perlharurovskoj maniri nenajavljeno i furtimaški napali Port Arthur i time započeli rat s Rusijom. Brodove dalekoistočne eskadre napali su torpedima japanski razarači. Oficirski kor zabavljao se u tom kobnom času na prijemu kojeg je organizirao admiral Stark, a kad je na obzoru počelo bljeskati svi su se veselili jer su mislili da je admiral priredio i vatromet!
Da puno ne duljim, u toj prigodi su Rusi prošli manje-više neoštećeni, a Japanci su se povukli. Admiral Stark je ubrzo dobio šup-kartu, a na njegovo mjesto postavljen je energični admiral Makarov.

Slijedio je čitav niz pucanja i prepucavanja s japanskim pokušajima da potope ili blokiraju ruske brodove u luci. Na kraju su položili minska polja na ulazu u inače dobro zaštićenu luku i počeli navlačiti Ruse da krenu van. U međuvremenu se dogodila još jedna svinjarija – i Rusi su, naime, polagali mine, a onda je minopolagač Jenisej naletio na nečiju minu i potonuo. A na brodu je bila jedina karta rasporeda ruskih minskih polja!
I onda je konačno Makarov krenuo u proboj. Petropavlovsk je nažalost ubrzo naletio na dvije japanske mine i ubrzo potonuo s 27 časnika i 652 člana posade među kojima su bili sam admiral i poznati ruski slikar ratnih prizora Vereščagin. Evo posljednjih trenutaka Petropavlovska



Japanski prikaz potapanja Petropavlovska. Za one koji ne beru japanska slova: "Slika osmog napada na Port Arthur. Zapovjedni brod Rusa je uništio torpedo (misli se na minu) naše Mornarice i Admiral Makarov se utopijo."



Japanski su ronioci izvukli admiralovo tijelo iz olupine i preredili mu tradicional pogreb na moru sa svim počastima. U Sankt Peterburgu mu je 1913. podignut spomenik. Smrt admirala Stepana Makarova teško je naškodila daljem slijedu rusko-japanskog rata na Pacifiku.


Poltava

Od svih brodova klase, Poltava je najduže poživjela pa se cijelu klasu ponekad u literaturi zove i klasa Poltava. Brod je ime dobio po bitci u kojoj je Petar Veliki hametice porazio švedsku vojsku i slomio Švedsku kao baltičku velesilu.



Brod je kao i posestrime mu, po završetku opreme otplovio u Port Arthur gdje je stigao 1901. godine.
Kao i ostali brodovi Prve dalekoistočne eskadre, Poltava je učestvovala u okršajima s Japancima u prvoj fazi Rusko-Japanskog rata. Bila je teško oštećena u bitci u Žutom moru, a onda su ju granatama potopili japanski brodovi na sidrištu u Port Arthuru



Nakon pada Port Arthura, Japanci su Poltavu digli s dna, popravili i uvrstili u svoju flotu pod imenom Tango (ne prema poznatom raskalašenom plesu već prema povijesnoj japanskoj pokrajini!). Brod su Japanci obnovili i unaprijedili. Kotlovi zu zamijenjeni vodocijevnim kotlovima "Miyabara", a topovima su zamijenjeni zadnjaci i zatvarači. Pomoćna artiljerije je u potpunosti izmijenjena.
1911. je Tango preklasificiran u obalnu oklopnjaču I. razreda. Kad je izbio WWI. bio je dio japanske eskadre koja je blokirala i bombardirala (tada) njemačku bazu Tsingtao u Kini.



A onda su Rusi odlučili pojačati svoje vojnopomorske snage na Dalekom istoku pa su se dogovorili s Japancima, sada hrabrim saveznicima u borbi protiv Centralnih sila, da im ovi natrag prodaju nekadašnje ruske ratne brodove koje su zarobili 11 godina ranije. I tako se Tango/Poltava nakon nešto financijskih transakcija našla ponovno u rukama nekadašnih vlasnika. Kako je u međuvremenu izvorno ime dodijeljeno novom ruskom drednotu klase Gangut, dobio je brod ime Česma prema još jednoj bitci gdje su Rusi pobijedili. Primopredaja je izvršena 2. srpnja 1916. u Vladivostoku.



Brod je potom otplovio u Mediteran gdje je postao dio združenog pomorskog sastava koji je prisilio Grke da razoružaju svoju flotu. (Za one koji ne znaju: Grčkoj je na čelu bio monarh njemačke provenijencije i tijekom prvog dijela WWI. je zemlja bila proglašena neutralnom, ali je jako naginjala Centralnim silama. Kako je Grčka bila Antanti značajna kao otskočna daska za balkansko bojište, prisilila je Antanta kralja Konstantina I. da abdicira i instalirana je pro-antantska vladajuća struktura. Ni prvi ni posljednji slučaj u povjesti – same Grkljane nije, naravno, nitko ništa pitao kao ni 1945.)

Po završenoj mediteranskoj epizodi, otplovila je Česma u Englesku gdje su joj u brodogradilištu Cammell Laird u Birkenheadu napravili generalku na mašineriji i izmijenili nešto pomoćne artiljerije. Nakon toga otplovio je brod u Bijelo more i pridružio se tamošnjoj floti.
I onda su stvari postale zbrkane. Nakon Oktobarske revolucije, opredijelila se posada za boljševike, ali nije smetala iskrcavanju savezničkih intervencionističkih snaga u Murmansk. Brod više nije smatran sposobnim za borbena djelovanja, ali su ga Britanci, just-to-be-on-the-safe-side, ipak zauzeli. Korišten je kao ploveći zatvor za zarobljene boljševike. Kad su se Briti povukli, brod je pao u ruke Crvene armije i postao opet dio Bjelomorske flotile. Kako nije više bio upotrebljiv, predan je lučkoj upravi Arhangelska, brisan s flotne liste i 1924. razrezan.


Sevastopolj

Treći brod u klasi karakterizirao je novi tip oklopa od Harvey-ploča i modernija radio oprema prema sustavu Popova. Nije imao neku posebno značajnu karijeru. Učestvovao je u ranoj fazi rusko-japanskog rata i pretrpio manja oštećenja tijekom bitke u Žutom moru.
Na ovoj se slici lijepo vidi konstrukcija broda visokih bokova s kulama pomoćne artiljerije.



Kad je Port Arhur pao, potopili su Rusi Sevastopolj da ne padne u ruke žutom neprijatelju. Za razliku od ostalih brodova, potopljen je u dubljem moru pred ulazom u zaljev i nikad ga nisu pokušali vaditi pa su ostaci podrtine i dan-danas na dnu.
(Samo)potopljeni ruski brodovi u zaljevu Port Arthur.




______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:35

Klasa Peresvet

Pod uticajem britanske klase Centurion, odlučiše i braća Rusi sagraditi seriju oklopnjača II. razreda s ciljem borbe protiv i obrane vlastitih krstaša i rejdera. Nešto slično kasnijem konceptu bojnih krstaša. Brodovi su bili slabije oklopljeni i naoružani od bojnih brodova I. razreda, ali su imali jače strojeve i veću brzinu (čak 18 čvorova što se tada smatralo vrtoglavom brzinom).
Oklop je bio do najviše 229 mm debljine, ali su zato imali djelomično dvodno. Glavna artiljerija se sastojala od dvije dvocijevne električno pokretane kule s topovima kalibra 10" (254 mm), a pomoćna artiljerija uobičajenog kalibra od 6" (152 mm) bila je porazmještena u nišama na trupu te po raznim lokacijama na nadgrađu. Cijevi topova su se pokazale tvornički preslabašnima pa se u praksi koristilo smanjeno punjenje kako ne bi bilo neželjenih situacija što je učinak ionako slabašnih kalibara svelo na malo-pa-ništa. Brzina pucanja bila je otprilike 1 pluton svakih minutu i pol. Brodovi su bili opremljini relativno modernim optičkim nišanskim uređajima, jedino je problem bio što posade nisu bile uvježbane u korištenju! Pa pucaj kako znaš i umiješ. (Rusi su općenito grozno štedili na uvježbavanju posade jer je to dosta skup cirkus, ali se dugoročno isplati, pogotovo ako dođe do rata)

Kako bi se smanjilo obraštaj, obložene su ribine drvom na koje je bila pribijena bakrena obloga, ali je kod posljednjeg broda u klasi, Pobede, ta komplikacija izostavljena da se smanji ionako prevelika težina brodova (standardni problem kod gradnje, a pogotovo u Rusa).
Pogon su davala tri parna stroja trostruke ekspanzije planirane snage 14.500 KS. Snaga je u praksi bila nadmašena pa su brodovi vozili brzinom većom od 18 čvorova. Električne su strojeve pogonila četiri parna dinama koji su ukupno davali 550 W snage. Vajda je bilo dosta, moj bojler troši tri puta toliko!

Izvorno se klasa trebala sastojati od dva broda, ali je onda naknadno naručen još jedan kako bi se navozi u Petrogradskim brodogradilištima održali u pogonu do novih narudžbi. Svi su brodovi svoju karijeru obavili na Dalekom istoku. S prilično sličnim rezultatima.


Peresvet

Brod je ime dobio po Aleksandru Peresvetu, nekakvom ratobornom popu koji je učestvovao u bitci kod Kulikova gdje Dmitrij Donski porazio vojsku Zlatne horde.



Shema i raspored naoružanja & oklopa



Brod je 1903. stigao na Pacifik i uvršten je u Dalekoistočnu eskadru. Tijekom bitke u Žutom moru, brod je teško oštećen pa su ga Rusi potpoili u zaljevu prije predaje Port Arthura. Evo ga gdje čuči u blatu dok Kinez traži školjke



Japanci su brod podigli, zakrpali, dali mu ime Sagami i odvukli ga u Japan. Najprije su ga pokazali na reviji zarobljenih brodova, a onda je 1912. reklasificiran u obalnu oklopnjaču.
1916. vraćen je (prodan) natrag Rusima, a onda je krenuo na put prema Bijelom moru. Nakon prolaska kroz Suez, naišao je 4. siječnja 1917. na minu koju je položila njemačka podmornica i potonuo ispred Port Saida.




Osljablja

Rodion Osljablja bio je još jedan ratoborni pop iz one bitke. Za razliku od sestara brod nije bio odmah poslat na Daleki istok već je tamo otplovio kao dio Druge dalekoistoične eskadre admirala Rožestvenskog.





Učestvovao je u bici kod Cušime kao zastavni brod drugokomandujućeg, kontraadmirala Dmitrija Gustavoviča von Fölkersama. U bitci je Osljablja zaradio sumnjiv povijesni značaj kao prvi moderni ratni brod potopljen artiljerijskom vatrom. Admiral Dmitrij je također otišao na dno što je izazvalo dodatnu konfuziju kod Rusa jer je Rožestvenski dobio geler u glavu, Fölkersam je potonuo pa nitko nije imao pojma da je brižni Nebogatov sad glavni.


Pobeda

Nomen est omen baš ne funkcionira uvijek. Pobeda je, kao i Peresvet stigla 1903. u Port Artur i svojim prisustvom ojačala Dalekoistočnu eskadru.



U prvim sukobima kao i u bitci u Žutom moru prošla je gotovo neoštećena, a onda je izrešetana granatama tijekom japanske opsade Port Arthura pa je nasjela na plitko dno



Japanci su ju zakrpali, podigli iz blata i dali joj ime Suwo. Izmijenili su joj naoružanje i kotlove te ju 1908. reklasificirali kao obalnu oklopnjaču. Nekoliko je godila služila kao školski brod.
1914. bio je Suwo zastavni brod japanske skadre prilikom napada na njemačku bazu Tsingtao. 1917. je povučen s te dužnosti i vraćen u Japan gdje je služio kao školski brod za obuku artiljeraca. 1922. je, u skladu s Vašingtonskim pomorskim sporazumom, raspremljen, brisan s flotne liste i ubrzo razrezan.




______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:35

Klasa Knjaz Potemkin II Tavričeskij

Imali su u brodogradilištu u Nikolajevu slobodan navoz pa odlučiše sagraditi brod da navoz ne zjapi prazan. Izvorno je novogradnja trebala biti slična klasi Peresvet, ali je onda general-admiral veliki vojvoda Aleksej Aleksandrovič (inače brat cara Aleksandra III. što mu je pomoglo u karijeri) zagrmio i rekao da to tako ne može i da topići od 10" nisu primjereni uvjetima ratovanja u Crnom moru.
Bio je to prijedlog koji se nije mogao odbiti pa je brod opremljen dvocijevnim kulama s topovima od 12" (305 mm) pokretanim na struju. Osim ta četiri imao je još i 16 6-inčnih (152 mm) topova u dvokatnoj kazamati i dosta sitneži za samoobranu od malih nasrtljivaca.

Oklop broda bio je od Krupp-ovih cementiranih čeličnih ploča debelih 229 mm. Pogon su mu davala dva parna stroja s trostrukom ekspanzijom pare. Kotlovi su bili vodocijevni tipa Belleville, a posebnu draž davala im je činjenica da je dio kotlova bio osposobljen za loženje naftom. Mogao je postići brzinu od 16 čvorova.
I dadoše brodu ime po knezu Grigoriju Potemkinu Tavričeskom, ljubavniku caričinom (kad više nije mogao, zamijenili su ga mlađi, ali je s Katarinom ostao uvijek u dobrim odnošajima) i apsolutnom gospodaru južne Ukrajine i Krima, zaslužnom za stvaranje ruske pomorske sile na Crnom moru.


Potemkin

Brod je porinut 1900, a opreman je poduže vrijeme i konačno je uvršten u flotu Crnog mora 1905. godine. U zao čas...



Raspored naoružanja i oklopa



Za potrebe rusko-japanskog rata povučeno je iz flote Crnog mora kadrovsko vrhnje pa je na brodovima ostao kadrovski talog. Kad su stigle vijesti o katastrofi kod Cušime, moral je pao na nulu. 1905. je ionako bila revolucionarna godina i tzv. "Centralka", revolucionarna središnjica je spremala frku u floti.
Sve to ne bi jako pomoglo da jednoga dana nije posadi stigao ručak (boršč, naravno) skuhan od trulih krumpira i crvljivog mesa. I onda je eksplodiralo...

Prvi časnik, izvjesni Hipolit Giljarovski, zaprijetio je da će pucati i čak je naredio da se  postavi cerada kako krv ne bi zaprljala palubu. Kad zastrašivanje nije pomoglo, ustrijelio je Grigorija Vakulinčuka, jednog od vođa pobune na što ga je podivljala posada masakrirala. Usput su ubili još sedam Potemkinovih časnika uključivo i kapetana, Jevgenija Golikova. Sad više nije bilo natrag. Organiziran je revolucionarni komitet na čelu s Afanasijem Matušenkom (na slici dolje u bijeloj košulji)



Matušenkova je ideja bila otploviti u Odesu i tamo nastaviti s revolucionarnim gibanjima. Uspjeli su organizirati generalni štrajk, gurnuti dječja kolica niz stepenice i zapaliti luku. Dalje nije išlo.
Iz Sevastopolja je doplovila eskadra bojnih brodova s jednim jedinim ciljem – povratiti Potemkina u krilo matične flote ili ga potopiti. Revolucionarnim gibanjima na nekim od brodova flote uprkos. Potemkin se nekako uspio izmigoljiti i stići do obližnje rumunjske Konstance gdje su pobunjenici zatražili azil. Rumunji su odobrili azil uz uvjet predaje broda pa je Matušenko da nalog da se brod potopi prije napuštanja. Kad je stigla ruska flota, vratili su Rumunji brod vlasnicima pa su ga ovi oteglili u Sevastopolj (brod je bio potopljen u plitkoj vodi i nije ga bilo teško dignuti, ali je more oštetilo strojeve i kotlove).



Još par riječi o pobuni. Kao i svi slični događaji oko pobune na Potemkinu napisano je svašta pa i poneka bedastoća. Sovjetska historiografija napuhala je priču do ekstrema iako su slične pobune u Kronštatu nakon pobjede boljševika u krvi ugušene.
Činjenica je da je Rusija u trenutku izbijanja pobune bila u ratu (jest da je bojišnica bila malo daleko), a u ratu se pobune ne dižu odnosno za pobunjenike ima u pravilu samo jedan lijek. To vrijedi i za glorificiranu pobunu mornara u Boki Kotorskoj. S druge strane, pobuna nije izbila zbog ideološke svijesti pobunjenika nego zbog crvljivog ručka i lošeg oficirskog kadra. Nije to jedini slučaj da je izbila pobuna zbog lošeg odnosa prema ljudstvu...

Bilo kako bilo, dobiše pobunjenici spomenik...



... a Sergej Ejzenštajn je snimio slavni film. Jest da je malo krpario priču, ali to tako biva s propagandnim uratcima.
Matušenko se sljedeće dvije godine motao po Europama i družio s raznim emigrantskim Rusima (uključivo i Lenjinom). Nije pripadao niti jednom političkom jatu pa je bio pomalo izgubljen te se pod lažnim imenom vratio u Rusiju. Ubrzo su ga prepoznali (OZNA sve dozna), odveli u Sevastopolj, sudili mu pred vojnim sudom i 20. listopada 1907.



A što je dalje bilo s brodom?
Za početak su mu promijenili ime (to se u povijesti naziva Damnatio memoriae = Osuda sjećanja) pa se odsad nadalje zvao Pantelejmon prema odnosnom svecu, jednom od svetaca iscjelitelja (ceh liječnika ga se odriče jer je navodno liječio badava). Brod je 1909. opremljen jednim eksperimentalnim uređajem za podmorsku komunikaciju, a iste godine je slučajno pregazio podmornicu Kambala koja je potonula sa svih 16 članova posade.

Onda je 1911. krenuo u prijateljsku posjetu - Konstanci. U povratku se nasukao i pretrpio dosta ozbiljna oštećenja. Usprkos tome, nastavio je aktivnu službu jedino su prilikom vježbi gađanja postavljali dodatne straže u potpalublju da paze da se ne rastvore spojevi prilikom trzanja topova (za one koji ne znaju: brodski teški topovi nemaju uređaje za amortizaciju trzaja već se sva reaktivna sila preko ramena topa prenosi na postolje, a posredno i na cijelu brodsku konstrukciju).
Konačno je brod u siječnju 1912. povučen u dok u Sevastopolju na tromjesečnu detaljnu obnovu. Zamijenjeno je sve iskrivljeno, a usput je napravljena revizija strojeva i kotlova.

Onda je izbio WWI. pa se Panta pridružio ostalim brodovima crnomorske flote u uzajamnom bombardiranju s Turcima. Nekoliko puta se sreo s njemačko-turskim bojnim krstašem Goeben Sultan Selimom pa su i izmjenjivali salve, ali od svega nije bilo gotovo ništa. Uglavnom zbog loše vidljivosti.
Kad je 1915. u službu uveden novi ruski bojni brod drednot Imperatrica Marija, prebačeni su svi preddrednoti u 2. brigadu bojnih brodova, a osiguranje bombardiranja turskih instalacija preuzeo je novi brod.

Pantelejmon je 1916. podržavao ruske trupe prilikom osvajanja Trabzona, a onda je učestvovao u uništavanju turskog pomorskog prometa uz anatolijsku obalu kojom prigodom je uništeno 37 turskih jedrenjaka. 13. travnja 1917. brodu je napol vraćeno staro ime – sad se zvao Potemkin-Tavričeski, no to je ubrzo izmijenjeno u Borac za slobodu (kako im se samo dalo to premazivati?).
U ožujku 1918. brod je stavljen u rezervu, a dva mjeseca kasnije pao je u ruke Nijemaca kad su ovi okupirali Krim. Onda su brod preuzele intervencionističke snage, a Britanci su odmah uništili strojeve. Kasnije je tijekom građanskog rata prelazio iz ruke u ruku da bi ga na kraju "bijeli" napustili prilikom evakuacije Krima. Borac za slobodu nije nikad više zaplovio i konačno je razrezan 1923.[/color]

______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:38

Klasa Retvizan

Kad je Rusija 1898. sklopila s nevoljnom Kinom 25-godišnji najam luke povijesno poznate kao Port Arthur, bilo je potrebno Daleki istok napučiti većim brojem ratnih plovila jer je Japan prijekim okom gledao na ta zbivanja. Japanci su, naime, ciljali na tu luku, ali su ga velike sile prisilile da odustene od tih nezdravih težnji i prihvati od Kineza poveliku otštetu. Kasnije su s tom lovom sagradili modernu ratnu mornaricu. Hehe!
No, izgradnja novih brodova nije bila jednostavna jer su svi ruski navozi bili zatrpani "novogradnjama" koje su se beskrajno dugo gradile. Stoga su u Admiralitetu odlučili posegnuti za outsoureceingom pa su (nakon obavljenog postupka javne nabave, jakako) naručiti bojni brod u Americi. Brodograđevna kompanija William Cramp & Sons iz Filadelfije je već ranije surađivala s ruskom carskom mornaricom pa je postupak javne nabave bio bitno pojednostavljen.

Prvobitni je projekt trebao biti poboljšani projekt Peresvet, ali se od toga odustalo. Onda je Cramp ponudio inačicu američkog projekta Iowa, ali su se Rusi uzjogunili želeći da se brod gradi prema domaćem projektu. Na kraju su se ipak dogovorili da će novi brod biti poboljšani Potemkin jedino će mu malo suziti trup radi veće brzine i povećati bunkere za ugljen.
Da stvar ne bi bila prebrzo gotova pobrinuli su se razni aneksi ugovora pa su tako, među ostalim topovske cijevi morale biti 'domaće' proizvodnje pa su ih brodom vozili iz Rusije u Ameriku. Kad su stigle, ustanovilo se da fale električne instalacije i šeme pa su Crampovi inžinjeri krparili instalaciju po svom nahođenju. Iako je u Filadelfiji sjedila ruska tehnička komisija, Admiralitet je zahtijevao da se svaka promjena mora njima dostaviti na odobrenje...

Brod je imao oklop Krupp-ovog tipa, dvodno na cijeloj dužini i dosta dobar raspored nepropusnih pregrada. Oklop je težio cca 25% ukupne težine broda. Raspored naoružanja bio je vrlo sličan onome na Potemkinu. Pogon su davala dva trocilindarska stroja itd., itd., a dosegnuta brzina bila je mrčuk manja od dogovorenih 18 čvorova. Onada su zamijenili propelere onima s većim usponom pa je sve bilo OK.


Retvizan

Brod je dobio ime po švedskom linijskom brodu Rättvisan (Pravda) kojeg su Rusi zarobili 1790. u bitci kod Vyborga.



Shema oklopa i naoružanja



13. svibnja 1902. brod je otplovio put Baltika. Na zapovjednom mostu bio je kapetan Eduard Nikolajevič Ščensnovič koji će voditi Retvizan tijekom cijele njegove karijere u ruskoj Dalekoistočnoj eskadri. Putem je Retvizan pristao u Cherbourgu (to je u Francuskoj gdje rade kišobrane) da ukrca još malo ugljena. Stigao je u Baltik taman na vrijeme da učestvuje u pomorskoj smotri u Revalu (Tallin) koju je Nikolaj II. priredio svom bratiću Wilhelmu II. (poslije će se njih dva na kacote kao pravi bratići!), Tu su brodu ugradili radio opremu i otpremili ga na Pacifik ususret sudbini. Zanimljivo je da su na Retvizan ugradili neki eksperimentalni sustav za prekrcaj ugljena na otvorenom moru. Sustav se pokazao uspješnim, a onda su ga lijepo demontirali i brod je otplovio bez njega!
Retvizan se u događajima oko Port Arthura pokazao kao dobar i izdržljiv brod. Prilikom prvog japanskog napada, bio je na stražarskoj dužnosti na ulazu u luku i kao privukao na sebe svu silu japanskih torpeda. Dobio je pogodak torpedom koji je otvorio golemu rupu u trupu. Samo je kontraplavljenje spasilo brod od prevrtanja, ali je nasjeo u plićak na ulazu u luku. Odsukali su ga tek mjesec dana kasnije, ali je kao nasukana baterija odigrao odsudnu ulogu u sprečavanju Japanaca da blokadnim brodovima spriječe ulaz/izlaz iz luke.

Čim je brod dotegljen u luku počeli su popravci. Preko rupe su postavili koferdam jer u Port Arthuru nije bilo mogućnosti dokovanja pa je to bio jedini način da se rupa začepi i izbaci voda. Pod komandom admirala Vitgefta pokušan je proboj put Vladivostoka, ali se eskadra vratila kad je naišla na združenu japansku flotu pod komandom samog Togoa.
Tijekom ljeta s broda je iskrcano nešto topova manjih kalibara kako bi se pojačala obrana Port Arthura (to je tada bila standardna praksa i topovi su bili tako koncipirani da su se dali relativno lako demontirati). U stalnim napadima Japanaca dobio je Retvizan još nekoliko pogodaka. Rupe su zakrpali, ali nisu stigli ispumpati svu vodu kad je Vitgeft odlučio ponovno pokušati proboj koji je završio kao bitka u Žutom moru.

Bitka je počela kao dvoboj teškim topovima na velikoj udaljenosti i Rusi su uspjeli potjerati Japance. Dva sata kasnije, Togo se vratio, smanjio udaljenost i na ruski admiralski brod Cesarevič se sručila prava tuča teških granata. Admiral Vitgeft je poginuo, a brod je kanio potonuti. Iako je ranije dobio par pogodaka koji su izazvali teža oštećenja (koja su mornari "u svoje slobodno vrijeme" popravili), kapetan Retvizana Ščensnovič je hrabro krenuo u juriš na japansku borbenu liniju i tako privukao na sebe japanske granate. Cesarevič je bio spašen. Retvizan je dobio dosta teških pogodaka, a kapetan Ščensnovič je dobio geler u trbuh. Od te se rane nije nikad sasvim oporavio.
Nakon povratka u Port Arthur, završio je Retvizan na dnu kad su Japanci osvojili visove koji okružuju bazu i počeli bombardirati grad. Retvizan je dobio 13 pogodaka iz 280 mm haubica i sjeo na dno. Kao najstariji po činu, kapetan Ščensnovič je predao grad i luku.



Brod su Japanci podigli iz plićaka i dodijelili mu novo ime, Hizen. Otegljen je u ratnu bazu Sasebo gdje su ga tri godine popravljali i modernizirali (topovi i mašinerija).
Slikan je u punoj ljepoti na dan kad su prali veliki veš



Hizen je dodijeljen 1. floti 1. prosinca 1909., a 1913. je obavljeno dokovanje. U listopadu je poslat u Britansku Kolumbiju (Kanada) kao pojačanje slabašnom britanskom garnizonu (ne kužim koga su se tamo bojali, al' dobro). Kasnije je poslat u Honolulu gdje je blokirao njemačku topovnjaču SMS Geier dok mu nije isteklo vrijeme boravka pa su ga Ameri internirali. Kasnije je kružio Pacifikom u bezuspješnoj potrazi za njemačkom Istočnoazijskom eskadrom admirala von Speea. u prosincu 1915. vratio se Hizen u Japan gdje je bio dijelom 3. flote do svibnja 1917. U tom je razdoblju bio i u Indijskom oceanu prateći trupne transporte.
1918. bio je Hizen često u Vladivostoku na straži dok su Japanci intervenirali u ruskom građanskom ratu. 1. rujna 1921. reklasificiran je kao obalna oklopnjača 1. razreda, a godinu dana kasnije je razoružan u skladu s odredbama Vašingtonskog pomorskog sporazuma. 1923. je brisan s flotne liste, a godinu dana kasnije je potopljen u prolazu Bungo kao artiljerijska meta.

PS: Prema ovom projektu sagradio je Cramp klasu bojnih brodova Maine za američku mornaricu. Zašto ne, kad se projekt pokazao dobrim?


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:39

Klasa Cesarevič

Car Nikolaj je nastavio gradnju brodova za potrebe dalekoistočnog akvatorija. Kako se stanje na domaćim navozima nije bitno poboljšalo, nastavilo se s naručivanjem u inozemstvu pa je kod francuskog brodogradilišta Forges et Chantiers de la Méditerranée u La Seyne-sur-Mer naručen brod. Prema ustaljenoj rutini najprije su se prepucavali oko izbora projekta jer je Baltičko brodogradilište imalo svoju ideju, a Vrancuzi svoju. Na kraju je veliki vojvoda Aleksej Aleksandrovič presjekao čvor i odredio da će se prihvatiti francuski projekt. Lijepo je kad ti u državi vlada apsolutizam pa makar i parlamentarni!
Francuzi su predložili brod sličan njihovom projektu Jauréguiberry. Francuske brodove tog doba karakterizirao je vrećasti presjek trupa. Englezi taj tip konstrukcije zovu tumblehome, nisam našao 'rvackog protuizraza. U praksi je to značilo da je brod bio širi na vodenoj liniji nego na palubi. Imalo je to prednosti i nedostataka. Takav trup je imao veliko nadvođe i sljedstveno tome dobro držao more, a razno-razne istake s topovima su imale veći luk pucanja. Ali je zato brod imao tendenciju opasnog naginjanja kod naglih skretanja. (Kad je u bici u Žutom moru, Cesarevič naglo skrenuo iz borbene linije, Japanci su mislili da se kani prevrnuti!). Bila je to karakteristika jedino francuskih projekata i održala se sve do gradnje prvih francuskih drednota.

Od naoružanja imao je Cesarevič dvije dvocijevne kule s uobičajenim topovima od 12" (305 mm) na uzdužnici broda, a pomoćni kalibar od 152 mm (6") bio je u također dvocijevnim električno pokretanim kulama na bokovima broda. One srednje izgledaju kao da su na balkonu! Bilo je još i nešto sitnijih kalibara u raznim udubljenjima na bokovima i na gornjoj palubi. Oklopna zaštita je bila relativno dobra od cementiranog čelika Krupp-ovog tipa, a po prvi put su kule glavne artiljerije i barbete imale oklop iste debljine kao oklopni pojas (250 mm). Brod je imao četiri torpedne cijevi, a nosio je i sedamdesetak mina kojima  se po potrebi mogao zaštiti ako je parkirao u nepoznatim vodama!
Pogon brodu davala su 2 parna stroja trostruke ekspanzije nazivne snage 16.300 KS. Paru je davalo 20 kotlova tipa Belleville. Projektiranu brzinu od 18 čvorova brod je lako dosegao pa čak i premašio. Brod je imao i šest parnih generatora ukupne snage 550W.

Načelno su ga smatrali dobrim brodom i da Cesarevič nije bio ozbiljno oštećen u prvom japanskom napadu na Port Arthur, bio bi admiral Makarov na njemu, a ne na starijem Petropavlovsku i sam bog zna kakva bi bila alternativna povijest!


Cesarevič

Cesarevič je porinut u veljači 1901., a dvije i pol godine kasnije je predan u aktivnu službu.



Shema broda, oklopa i naoružanja.



Središnji dio broda s različitim dizalicama i tovaricama za čamce. Oblik trupa se lijepo vidi po krivuljama koje opisuju ljestve na boku broda. Veliki su ratni brodovi rijetko pristajali uz obalu. Uglavnom su bili usidreni pa je trebala sva sila plovila da se mogu obaviti razni zadaci – od luksuzne barže za kapetana preko barkasa za teške radove i desantne operacije pa sve do čamčića kojim je neki jadničak veslao oko broda provjeravajući stanje trupa i eventualno mackajući bojom gdje je to trebalo. Neka su plovila imala i pogon – na paru, jasno. Uvijek me zanimalo da li su kotao počeli ložiti već prije spuštanja u more ili tek kasnije?
U borbenim okršajima su neminovno neka od tih plovila bila pretvorena u drfca za potpalu, ali se na mnogim slikama vidi da su čamci preživjeli usprkos ozbiljnim oštećenjima broda.



U japansko-ruskom ratu 1905. našao se Cesarevič u Port Arthuru i bio je jedan od prvih brodova koji su pretrpili oštećenja. Kad je admiral Vitgeft pokušao proboj koji je rezultirao bitkom u Žutom moru, došao je Cesarevič pod paljbu gotovo cijele japanske flote. Dobi je 13 pogodaka 305 mm granata i dva pogotka granatama od 8" (203 mm). Poginulo je svega 12 ljudi što pokazuje da je oklopna zaštita bila dobra. Poginuo je i sam admiral pa je nastala konfuzija i jedino je požrtvovni napad Retvizana spasio Cesareviča od uništenja.
Pogodak koji je ubio admirala Vitgefta blokirao je i kormilarsko kolo pa je brod nekontrolirano ispao iz borbene linije. U općoj zbrci nije ga nitko ganja pa se izvukao. Uništeni dimnjaci su smanjili propuh pod kotlovima pa je pala snaga i brod se jedva nekako dokopao njemačke luke Tsingtao. Tamo su ga internirali i razoružali pa je takav dočekao kraj rata.



1906. našao se Cesarevič u Baltiku gdje su ga popravili. Učestvovao je u gušenju pobune u Sveaborgu (Finska), a redovito je svake godine krstario po mediteranu. Zatekao se tamo i 1908. kad je težak potres i cunami pogodio Messinu pa je pomogao u spašavanju. Kad se vratio u Baltik malo su ga pregradili i obavljena je revizija pogonske mašinerije.
U početku WWI. nije bio nešto pretjerano aktivan. 1917. je na brodu izbila nekakva pobuna, navodno iz čiste dosade (?). Nakon Februarske revolucije preimenovalo ga je u Građanin, a u listopadu iste godine učestvovao je skupa s preddrednotom Slava u bitkama oko prolaza Muhu gdje su Rusi pokušavali spriječiti Nijemce da okupiraju Moondsundski arhipelag (današnja Estonija). Građanin je uglavnom pucao po njemačkim lakim jedinicama, a Slavu su na kraju potopili njemački drednoti i Nijemci su zauzeli arhipelag. U prosincu je brod stigao u Kronštat pod konrolu boljševika. Ubrzo je raspremljen, a počev od 1924. je postepeno razrezan.[/color]

______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:40

Klasa Borodino

Prema relativno uspješnom projektu Cesarevič, odlučiše Rusi sagraditi nešto slično. I usraše motku! Pet jedinica klase Borodino, najbrojnije klase ruskih teških jedinica ikad sagrađene, trebale su biti manje-više preslika Cesareviča, a onda je glavni projektant, D. V. Skvorcov iz Mornaričkog tehničkog odbora počeo krpariti nacrte – te teže kule te više topova te dvokatna kazamata te... Sam bog zna što mu je još palo napamet! U svakom slučaju, projekt je u odnosu na Cesareviča bio 'ni nalik'.
Prvobitni 'vrećasti' presjek ostao je samo na pramcu i krmi, a na sredini broda izrasla je dvokatna pravokutna kazamata okomitih bokova. Oklop je bio tanji nego kod francuskog projekta iako je brod bio nekih 1.000 tona teži jer su mu morali povećati dimenzije da bi održao finoću trupa i projektiranu brzinu od 18 čvorova. Težina je dovela do većeg gaza pa je oklopni pojas bio prenizak u odnosu na vodenu liniju... Prema mišljenju nekih stručnjaka, bili su to najgori bojni brodovi ikad projektirani

Brodove su pogonila po dva 4-cilindarska parna stroja trostruke ekspanzije, a kotlovi su, kao i na Cesareviču bili francuskog tipa Belleville. Njih dvadeset na dva dimnjaka. Brzinu je na probnim vožnjama dosegao jedino Orel, a ostale nisu ni isprobavali jer su ih hitno sprašili put dalekog istoka.
Količina i raspored naoružanja bio je sličan kao i na Cesareviču pa o tome ne bih dalje...

Karijera im je ispala prilično neslavna. Iako su bili najmoderniji brodovi u ruskoj floti, pokazali su se nedorasli zadatku – skloni kvarovima i jako osjetljivi na pogotke. No, za poraz kod Cušime gdje su stradala četiri od pet brodova iz klase (Slava je još bila u opremi pa nije otplovila na dalekoistočnu klaonicu) kriva je neuvježbanost posade kao i loša konstrukcija brodova.
Imena su dobili pomalo nasumce i bez reda. Porinuti su početkom XX. stoljeća, a gradnja i oprema su trajale otprilike tri godine.


Borodino

Brod nosilac klase dobio je ime po bitci kod Borodina. Na slici se dobro vidi oblik broda i raspored oružja



Shema i raspored oklopa i naoružanja



15. listopada 1904. krenula je iz Ljepaje (Libau) Druga tihooceanska eskadra put Port Arthura. Među ostalim brodovima bila su tu i četiri nova broda klase Borodino. Put je bio dug i naporan jer su brodovi plovili oko rta Dobre nade do zaljeva Nosi Be kod Madagaskara gdje su se trebali okupiti i dopuniti zalihe ugljena. Putem je došlo do incidenta kod Dogger Banka jer je admiral Rožestvenski, pogrešno informiran da mu japanski špijuni spremaju torpednu zasjedu, dao nalog da se pripuca na brodiće koje su vidjeli u noći i magli. Bilo je žrtava. Pucalo se zapravo na engleske ribarske brodove koji su koćarili u tim vodama. Englezima (koji su navijali za Japance) nije bilo ni na kraj pameti da maknu svoje ribare s puta ruskoj eskadri. Poslije su Rusi još i platili otštetu.
Putem prema Port Arthuru saznalo se da je grad pao, a flota uništena. Kod Cušime došlo je do poznatog sraza u kojem je uvježbanost i tehnička superiornost Japanaca uz malo sreće dovela do teškog poraza Ruske flote. Među ostalim razlozima uspjeha Japanaca bila je i blizina njihovih flotnih baza dok su Rusi bili sami i bez ikog svog. Dug put kroz topla mora rezultirao je pojačanim obraštajem brodskih ribina, a brodovi su uz to bili i prenatrpani ugljenom i zalihama pa su utonuli dublje nego je bilo pametno stoga su i pojasni oklopi bili nedjelotvorni jer su bili pod vodom.

Japanci su bili naoružani razornim granatama pa su u samom početku bitke izazvali teške požare na sva četiri brod klase Borodino. Brod je bio treći u koloni i nakon što je admiral Rožestvenski na Knjazu Suvorovu izbačen iz igre sa zakočenim kormilom i gotovo neupravljiv, a Imperator Aleksandar III izrazbijan u herojskom pokušaju da na sebe privuče vatru Japanaca kako bi spasio admiralski brod, našao se Borodino na čelu kolone. Nije dugo potrajao, dobio je nekoliko teških pogodaka, obadvije kule glavne artiljerije su bile uništene, a brodom je divljao požar. Admiral Togo je već dao nalog da se prekine vatra i da se brodovi povuku, ali je japanski bojni brod Fuji već imao napunjene topove i ispalio posljednju salvu na Borodino u plamenu. Jedna 12-inčna granata pogodila je desnu prednju kulu 6" topova i zapalila pripremljenu municiju. Došlo je do razorne eksplozije susjednih municijskih komora i brod se raspao i potonuo. Od 855 članova posade spašen je jedan mornar.


Imperator Aleksandar III

Brod je dobio ime po ocu cara Nikolaja II. a kod Cušime je slijedio sudbinu svoje braće. Nakon herojskog juriša u pokušaju da spasi Knjaza Suvorova kojom prilikom je dobio dosta pogodaka i na kraju se prevrnuo. Potonuo je tek pola sata kasnije. Nije bilo preživjelih.




Knjaz Suvorov

Admiral Rožestvenski odabrao je Knjaza Suvorova za svoj zastavni brod. Pretpostavljam da se pouzdao u onu "nomen est omen" jer je Knjaz Suvorov bio ruski vojskovođa s kraja XVIII. stoljeća kojeg je krasila odlika da nije izgubio ni jednu bitku.
Kod Cušime je brod bio na čelu Prve divizije bojnih brodova i odmah u početku dobio nekoliko teških pogodaka, a admiral je bio pogođen gelerom u glavu i u nesvjesnom stanju. Sa zakočenim kormilom napravio je gotovo puni krug dok ga nisu smirili upravljanjem pomoću strojeva. Stražnja topovska kula je dobila pun pogodak a eksplozija je odbacila pokrov kule na prednji kaštel, srušen je jedan dimnjak, glavni jarbol je otpililo. Uz bok teško oštećenog broda je pristao razarač Bujnij na kojeg su prekrcali teško ranjenog admirala i još dvadesetak mahom ranjenih časnika. Nakon toga su Knjaza Suvorova napali valovi japanskih torpednih jedinica. Dobio je dosta pogodaka, a na kraju je eksplodirala municijska komora pa se brod prevrnuo i potonuo. Nije bilo preživjelih, a Japanci su kasnije zarobili i Bujnij sa svim spašenim časnicima.




Orel

Jedini od 'Borodinaca' i jedini brod Prve divizije koji je preživio Cušimu bio je Orel (Arjol = Orao). Pridružio se Trećoj eskadri starih oklopnjača admirala Nebogatova pa se našao u japanskim rukama kad je Nebogatov predao brodove i s ostalim preživjelim Rusima prešao na dijetu od riže.



Japanci su brod detaljno pregradili i dali mu ime Iwami. Odrezali su mu dio nadgrađa, povadili nešto topova, a ostale zamijenili onima iz vlastite proizvodnje. Povadili su i originalne kotlove pa ih zamijenili japanskim Miyabara kotlovima. Tako je brod olakšan za koju tisuću tona pa je postao bolji.
U WWI. je Iwami učestvovao u opsadi Tsingtaoa, a kad su Japanci odlučili intervenirati u ruskom građanskom ratu, postao je zastavni brod japanske eskadre u Vladivostoku. 1921. godine je postao školski brod, a 1922. je razoružan prema uvjetima Vašingtonskog pomorskog sporazuma. Dalja sudbina broda nije sasvim jasna – prema nekim izvorima potopljen je kao brod meta za avionske napade blizu Miure, a prema drugim izvorima je razrezan u Kobeu negdje do 1925. godine. Bilo kako bilo – nema ga više!




Slava

Posljednji brod u klasi, Slava imao je nešto drugačiju sudbinu. Nije otplovio na daleki istok jer je još trajala oprema pa je ostao doma kao najjači brod Baltičke flote.



Lijepi crtež broda sa svim detaljima. Očito je kako su svi brodovi klase bili čudno zdepasti – bit će da su navozi bili prekratki ili su Rusi štedili na željezu?



1915. godine bila je Slava zastavni brod Rižke flotile i borila se s njemačkim brodovima u Rižkom zaljevu u kolovozu iste godine. Dobila je par pogodaka, ali ništa strašno. Sljedeće dvije godine brod je proveo u manjim čarkama s njemačkim brodovima jer su Nijemci uporno nasrtali prema Petrogradu duž južne obale Baltika. Bilo je, dakle, neke logike u onim ranim paranojama iz druge polovice XIX. stoljeća.
1917. postalo je jako ozbiljno kad su Nijemci navalili jakim snagama. Bio je to zapravo minsko-torpedni rat, a teške su jedinice pokušavale štititi vlastite minske jedinice i uništavati protivničke. U tom dugačkom boju s promjenjivim rezultatima pomagao je i Građanin (ex Cesarevič) koji je pucao po sitnjavoru dok je Slava pružala tešku podršku. Onda su u bitci za Moondsundski arhipelag/bitci u prolazu Muhu Nijemci dovukli dva "prava" drednota koji su imali topove većeg dometa i bolju zaštitu pa je Slava jadno nastradala. Dobila je dosta pogodaka s drednota SMS König pa se nagutala vode što joj je povećalo gaz.



Prolaz iz Rižkog zaljeva na otvoreno more je plitak pa se Slava nije mogla izvući. Posada se izmigoljila na manjim plovilima, a brod su minirali i potopili kao blokadu u prolazu Muhu. Evo njemačke zračne slike potopljenog broda. Obratite pažnju na krmenu kulu glavne artiljerije koja je ostala bez poklopca!



Poslije WWI. osamostalile su se baltičke zemlje pa su se podrtine u prolazu Muhu dobavili Estonci. 1935. godine brod je razrezan in situ.


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:40

Klasa Evstafij

S dva broda ove klase "superpreddrednota", vratili su se Rusi natrag svecima (bar što se tiče imena). Brodovi su bili malo povećani projekt Potemkin, a najznačajnija novost je da je po prvi put je kalibar pomoćne artiljerije povećan na 8" (203 mm). Bio je to zanimljiv nesklad – moderni topovi od 203 mm na istom brodu s prastarim tipom 12" topova iz 1895!
Na brodove su nastojali ugraditi sve novotarije naučene nakon bitke kod Cušime. Jedini je problem bio što su ih gradili tako dugo i s toliko modifikacija da su Britanci već porinuli svoje prve superdrednote klase Orion kad su Rusi završili s gradnjom preddrednota klase Evstafij... Kobilice su položene negdje 1904., a porinuće je uslijedilo nepune dvije godine kasnije, ali je oprema trajala preko pet godina pa su brodovi uvedeni u službu tek u prvoj polovici 1911. godine. I tako su zaplivali kao zastarjeli.

Svemu usprkos, u malom akvatoriju Crnog mora za kojeg su bili planirani, bili su dovoljno moćni da se suprotstave svemu što je imala Turska pa su se čak mogli i sukobiti s SMS Goebenom / Yawuz Sultan Selimom što su i učinili nekoliko puta iako samo u samobrani. Glavni im je posao bio bombardiranje turske obale Crnog mora i uništavanje turskog dužobalnog prijevoza ugljena za Stambol grad.
Od naoružanja imali su već standardna četiri topa od 12" (305 mm) u dvije dvocijevne kule, ali i četiri moderna 8" (203 mm) brzometna topa u jednocijevnim kulama smještenim na uglovima gornje razine dvokatne kazamate u kojoj su inače bili smješteni manji topovi za obranu od torpednih jedinica.

Mogli su voziti brzinom većom od 18 čvorova, a pogonila su ih dva parna stroja s trostrukom ekspanzijom. Paru su dobivali iz 22 kotla sustava Belleville pa su im stoga trebala i tri dimnjaka! Struju su davala dva parna dinama ukupne snage 300 W.
Oklop je bio Kruppovog tipa od cementiranog čelika, relativno tanak (do 23 centimetra debljine), ali dosta dobro raspoređen.


Evstafij

Suprotno mišljenju nekih neznalica, brod nije dobio ime po najbržoj plavoj zmiji na svijetu, nego po svetom Eustahiju, navodnom rimskom generalu iz doba cara Trajana koji se, je li, preobratio na kršćanstvo, a onda su mu se počele događati ružne stvari...





Kao najnoviji i najmoćniji brod Crnomorske flote, postao je admiralski brod viceadmirala Andreja Augustoviča Eberhardta kojemu je glavni cilj bila blokada prijevoza ugljena potrebnog za opskrbu turske flote iz ugljenih polja Zonguldak. I u tome je bio dosta uspješan. Glavni protivnik ruskim preddrednotima bio je moderni njemački bojni krstaš Goeben. Nekoliko su se puta sreli, a najznačajniji je sukob bio kod rta Sarič na krimskoj obali.
18. studenog 1914. krenuli su ruski brodovi bombardirati turske utvrde na ulazu u Bospor što je natjeralo njemačko-tursku eskadru pod komandom admirala Souchona da im isplovi ususret. Vidljivost nije bila najbolja pa su se protivnici ugledali na maloj udaljenosti – manjoj od 4 kilometra. Evstafij je prvim plotunom uspio pogoditi SMS Goebena u jednu od kazamata pomoćne artiljerije. Eksplodirala je priručna zaliha municije, izbio je požar i poginulo je 15-tak mornara, I to su bile jedine žrtve. Nijemac je, doduše, dvaput pogodio Evstafija, ali bez pogubnih posljedica. Rusa je kao i uvijek bilo više pa je admiral Souchon pod okriljem magle otplovio doma, a ideju su i Rusi objeručke prihvatili. Nakon bitke trebalo je zamijeniti nekoliko oklopnih ploča na brodu pa su ih skinuli sa starog preddrednota Dvanaest apostola.

Prilikom jednog od sljedećih susreta, dogodio se zanimljiv slučaj. SMS Goeben i Evstafij su izmjenjivali plutone, ali bez rezultata. Nijemac se stalno pokušavao postaviti popreko ruske linije kako bi mogao upotrijebiti sve svoje 11-inčne topove (tzv. križanje "T"), ali mu to nikako nije uspijevalo. Tajna je bila u drastičnoj razlici brzine, Nijemac je vozio s laganih 20 čvorova, a admiral Eberhardt je naredi da ruski brodovi voze sa samo 5 čvorova pa se Nijemac nikako nije mogao "namjestiti". BTW, znao sam za taj trik u sukobima borbenih zrakoplova, koristili su ga Sjeverokoreanci u korejskom ratu, ali da se to može izvesti s brodom...?!
1915. su brodovi dobili nešto protuavionskih topova i zaštitne kape na dimnjacima, ali su prebačeni u niži platni razred kad su u službu uvedena dva nova ruska bojna broda klase Imperatrica Marija koji su preuzeli zaštitu bombardiranja.

Kasnije su Evstafij i brat mu Jovan Zlatousti učestvovali u nekoliko bombardiranja duž crnomorskih obala, a onda su 1918. spremljeni u rezervu u Sevastopolju. Onda je došao separatni mir pa su Nijemci okupirali Krim pa su onda zapadni saveznici došli intervenirati pa su Britanci uništili strojeve... Već viđeno. Brod je razrezan negdje 1922-1923. godine.


Jovan Zlatousti

Jovan Zlatousti je bio jedan od ona tri svjatitelja i crkveni učitelj ranog razdoblja kršćanstva. Štuju ga i istočna i zapadna kršćanska crkva, a nadimak je dobio zbog nadahnutih propovijedi kojima je, među ostalim, širio protužidovsku mržnju.



Sudbina broda bila je praktički identična nosiocu klase Evstafiju. Možda je dobro istaknuti neuspješnu ulogu koju je odigrao u bitci kod rta Sarič. Rusi su upravo uveli novu tehniku upravljanja artiljerijom pri kojoj je jedan brod imao ulogu "mastera". To je značilo da se vrijednosti dobivene osmatranjem neprijatelja radiotelegrafijom prenose ostalim brodovima koji su onda u mogućnosti svoju paljbu usredotočiti na odabrani cilj.
I sve bi bilo divno da oficir zadužen za osmatranje nije proslijedio krive podatke pa su butum granate otišle u prazno. Jedini brod koji je imao točnu udaljenost bio je Evstafij, ali je je jedna (ne)sretna granata uništila antene pa nije mogao ostalim prenijeti korekturu. I tako se SMS Goeben izvukao.

Doživio je jadnu sudbinu u Sevastopolju kao i ostali ruski brodovi, a razrezan je početkom dvadesetih dodina XX. stoljeća. (Prema iskustvu s Baltičkom flotom, ne vjerujem da bi prošao bolje i da ga Britanci nisu oštetili).


______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Pfaff on čet 26 svi 2016 - 19:41

Klasa Andrej Pervozvanij

S klasom Evstafij krenuli su Rusi u gradnju bojnih brodova prelazne faze, a dva broda klase Andrej Pervozvanij bili su najmoćniji brodovi te kategorije. Prvi su planovi napravljeni odmah na početku stoljeća i trebali su biti poboljšana varijanta klase Borodino. Onda se desila Cušima pa se pokazalo da predložak baš i nije najsretnije izabran pa se krenulo s prekrajanjima i modifikacijama, a sve u skladu s novostečenim bolnim iskustvima.
Brodovi su se gradili neoprostivo dugo pa je od polaganja kobilice do predaje u aktivnu službu prošlo i više od sedam godina, a kad su konačno zaplovili, pokazalo se da ih je vrijeme pregazilo. Ambiciozni 10-godišnji plan postavljen 1905. prema kojemu je trebalo sagraditi osam brodova ove klase nije nikad realiziran.

Brodovi su i dalje bili onako, malo rusko zdepasti, ali ipak ljepšeg izgleda nego brodovi klase Evstafij ili nedajbože Borodino. Kule su bile modernijeg izgleda, a povećan je i broj 8-inčnih topova kojih je, za razliku od klase Evstafij bilo 14 što znači da je brod imao dovoljnu nosivost da uz četiri topa od 12" podnese još i 14 topova od 8". Topovi pomoćne artiljerije bili su smješteni u četiri dvocijevne kule na uglovima nadgrađa. Ostali topovi uključivo i one manjih kalibara smjestili su u dvokatnu kazamatu. Bočni oklop bio je relativno tanak, ali su zato kule bile teško oklopljene. Ukupna težina oklopa bila je 4.400 tona.
Brod su pogonila dva parna stroja trostruke ekspanzije brzinom od skoro 18 čvorova. Iako su prema projektu brodovi trebali imati 'obične' jarbole, postavili su im rešetkaste jarbole visoke 30-tak metara. Tijekom zime 1916./1917. ti su jarboli skraćeni na pola zbog prejakih vibracija.


Andrej Pervozvanij

Brod je porinut 20. listopada 1906., a predan u službu u rujnu 1910. Cijeli je vijek proveo u Baltičkoj floti. Kad su zapadni saveznici krenuli 1918. s intervencijom protiv boljševika, torpedirao ga je u Kronštatu britanski torpedni čamac S 31. Privremeno je pokrpan i bio je u službi sve do 1922. kad je izgorio. Najprije je bio u Kronštatu, a onda su ga oteglili u Lenjigrad gdje je 1924. razrezan.



Shema oklopa i naoružanja




Imperator Pavel I

Porinut u rujnu 1907., a predan u službu 1910. godine. Stalno u Baltičkoj floti. Nakon revolucije 1917. dobiva novo ime: Republika. U aktivnoj službi do otprilike 1920. kad je raspremljen i brisan s flotne liste. Od 1921. u Kronštatu kao hulk. Razrezan otprilike 1928/1929.



Sovjeti očito nisu imali pojma što bi činili s ratnim brodovima!

______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.


avatar
Pfaff
Administrator
Administrator

Broj postova : 8522
Age : 68
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008

[Vrh] Go down

Re: Ruske oklopnjače i preddrednoti

Postaj by Sponsored content


Sponsored content


[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.